Legende 90tih: Dražen Perović

21 GODINA prošla je od smrti Dražena Petrovića, no on svoju priču i dalje priča. Na tu priču vrijedi iz godine u godinu, obljetnice u obljetnicu, podsjećati nove generacije. Danas bi klinac koji nas je zarazio odvažnošću kojom je igrao i živio košarku napunio 50 godina. Dražen Petrović rođen je u Šibeniku 22. listopada 1964. u Šibeniku. Naučio nas je barem toliko lekcija. 

Samopouzdanje

"Dajte mi 30 minuta, i svakoj NBA ekipi zabit ću 20 koševa. 
 
Inteligencija 
 
"Možda Reggie Miller smatra nekorektnim koliko sam zabijao, a ne što sam pričao na terenu"

Realnost
 
"Nitko nikad nije dobio sve utakmice. Što prije shvatiš, bit će ti lakše"
 
Marljivost 
 
"Talent sam respektirao do 16. godine. Nakon toga, priklonio sam se teškom radu"
 
Ludost 
 
"Ako neki puta nisam mogao na trening, istoga trena bih se razbolio."
 
Strast 
 
"Kada stojim, propadam. Teško mi je to opisati nekome tko nikad nije osjetio zvuk kada si sam u dvorani s loptom". 
 
O košarci
 
''Košarka posjeduje čistoću koja se lako prenosi u bilo koji jezik''
 
O Portlandu
 
''Portland ću pamtiti po kiši.''
 
O Dream Teamu 1992.
 
''Ljudi moji, bit će čuda. Ne trebamo ih dobiti, ali možemo se s njima nositi. Neće nas zgaziti''

O sebi
 
''Da se ne bavim košarkom, bio bih mnogo povučenija osoba. Prije sam bio mnogo zatvoreniji. Pa i sad kad utakmica završi, ne volim ići u gužvu s mnogo ljudi''
 
O zvijezdama
 
''Obvezno pročitam što mi predviđaju zvijezde, mada smatram da sve ovisi o meni. Većinu stvari čovjek ipak sam može držati pod kontrolom''
 
O Šibeniku 
 
''Ako je istina da se prva ljubav nikad ne zaboravlja, onda je Šibenik ostao u meni od prvih dana. Tamo je sve počelo, premda sam emocije često gurao u stranu. Nikad, zapravo, nisam imao dovoljno vremena. Šibenik je odredio moju karijeru i pokazao mi put. Nadam se da će razumjeti. Za ono što želim od košarke, moram ići dalje. Moram zatvoriti jedan krug, da bih otvorio drugi.''

Nepopustljivost 
 
''Šest ili sedam ujutro, nije važno. Navečer bih uzeo ključ, otvorio vrata dvorane i trenirao. Čistačice i ja. One bi radile svoje, ja svoje. Nikad nisam propustio jutarnji trening. Nikad. Uzmem loptu, ubacim 500 ili više. Postavi stolice i driblam. I tako satima. I uživam.''

O sporednoj roli 
 
''Za mladog igrača nema ništa opasnije od sjedenja na klupi. Uvijek sam provodio daleko više vremena u igri nego na klupi. To je sretna strana moje karijere. Nikakav trening ne može nadomjestiti ono što se stekne stalnim igranjem.''
 

O bivšoj državi nakon ukradene titule protiv Bosne 
 
''U Novi Sad ne idem, pa i da svi odlučite da ćete ići. Svoju zlatnu medalju nikome ne dam. Što se mene tiče, mi smo prvaci.''

O odlasku 
 
Nije bilo lako napustiti Šibenik. Tisuću razloga, no nisam imao pravo slijediti svoje emocije. Morao sam krenuti stazom košarkaškog instinkta.''
 
O sazrijevanju 
 
''Igrajući košarku i putujući vjerojatno sazrijevam prije vremena. Čini mi se da sam ozbiljniji nego moji vršnjaci.''
 
O bratu 
 
''Da je Aco igrao nogomet, i ja bih. Da je vaterpolo, ja bih isto.''

O suparnicima
 
''Kad izađeš na igralište, važno je da nikome ne popustiš. Igrači sve čine da jedan drugoga dekoncentriraju. Ako se povučeš i ne uzvratiš, posao im je uspio. Ja im automatski odgovorim, pa im se to ne sviđa.''
 
O pravoj mjeri 
 
''Ne mogu igrati ako nisam na rubu incidenta, ali incident neću nikad napraviti.''
 
O majci 
 
''Što se čudite što je ona na svakoj utakmici? Zar majci nije mjesto uz svoju djecu? Ona je naša hrid koja prima i od koje se odbijaju najveći problemi''.
 
O novcu 
 
''Oni koji egzistencijalna pitanja riješe prije nego li bilo što postignu u životu, na kraju redovito loše prođu.'
 
O Zagrebu 
 
"Prevagnula su tri razloga: studij prava, izazov u Kupu prvaka i želja da igram bratom."
 
O školi 
 
''Upisao sam se i studij će mi biti u prvom planu. Ne želim razočarati oca kojem je najvažnija škola.''
 
O Ciboni 
 
''Svi su me tražili, cijela liga. No, od prvog dana za mene je postojala samo Cibona.''

 
Nemilosrdnost: Svojoj Šibenci je ubacio u prvoj utakmici 56 koševa
 
''Ne, nije mi teško. Uspomene su uspomene. Ljubav je ljubav, ali na terenu nikoga ne poznajem. Dat ću im opet budem li mogao.''
 
O lopti
 
''Lopta, čovječe. Uvijek ju nosim u autu. Kad mi dođe, odem u dvoranu i ispucam 100, 200 ili 500.
 
O odgovornosti 
 
''Ovo je posao u kojem nemaš pravo na loš dan. Više od svega osjećam obvezu prema navijačima. Moraš vratiti njihovu ljubav. Igram za njih, istodobno za klub i sebe.''
 
Osjećaj 
 
''Nikad se nisam trudio, moja igra nije patila od zbrajanja. To mi je bilo tako logično. Nisam namjeravao, jednostavno, znao sam''.

Moć ponavljanja 
 
''Moramo ponoviti naslov europskog prvaka Samo se tako pamte velike momčadi i veliki pobjednici.''
 
O budućnosti
 
''U NBA ću s 24 ili 25 godina, u naponu snage. Ako me zdravlje posluži, igrat ću do 35 godine. Zatim bih otvorio odvjetničku kancelariju.''
 
O porazima
 
''Ne možeš utjecati. Zašto bih se više živcirao? Moraš što prije zaboraviti da nećeš dobiti sve utakmice. Plakanje za jednim porazom, ma kako bolan bio, samo će usporiti karijeru. Ako si čist pred sobom, ako znaš da si učinio sve za pobjedu, najbolje je – zaboravi. Zaboravi odmah.''
 

O NBA
 
''Amerika me strašno privlači. Tamo se igra košarka kakvu volim. Nema foliranja. Igra čovjek protiv čovjeka, jedan na jedan. Ako na svakoj mogu zabiti 40, onda to nije ono pravo. To nije ono što želim.''

 
O snazi 
 
''U Portlandu sam u prvim danima na treninzima igrao protiv Clydea Drexlera. Nisam se mogao snaći. Ja bih njemu zabio koš, dva, on meni dvadeset. Pitao sam se što ja tu radim, jesam li pogriješio što sam otišao iz Europe. A onda sam shvatio. Bez snage si nitko i ništa. Ne stigneš ni pomisliti na šut, već su ti na ruci, ramenu, leđima. Da sam toliko trenirao u Šibenci ili Ciboni, koliko sam radio kad sam došao u NBA, bio bih 30 posto bolji igrač.''

O potpori i o nerazumijevanju
 
''Clyde je fantastičan. Osjećam da mi vjeruje. Porter je druga priča. Nemam ništa protiv Terryja, no imam osjećaj da on ima nešto protiv mene. Ne može stajati na nogama, a ipak igra. Ne želi ispustiti startnu poziciju. Ni mrtav mi neće dati priliku. Dobro zna da bih je iskoristio.''
 
O tuzi
 
''Strašno, oni se vesele i pobjeđuju. Ja samo sjedim. Ne mogu se ni radovati.''

 Alternativa
 
''Ako ne mogu igrati u Portlandu, mogu negdje drugdje.''
 
O Ricku Adelmanu (trener Portlanda)
 
''Rick mi nikad nije prigovarao. Bio je zadovoljan mojim radom i odnosom prema košarci. Nikad
 mi nije objasnio zašto ne igram, iako je znao, morao je znati, koliko mogu i koliko vrijedim.''

O želji 
 
''Mi si više nemamo što reći. Ni Adelman meni, ni ja njemu. Moram otići da bih dokazao koliko vrijedim. Nikad u karijeri nisam sjedio na klupi. Neću ni u Portlandu. Pa makar bili prvaci. Ako moram otići u najslabiju momčad, idem. Ovaj put samo s igračkim jamstvom.''
 
O Amerikancima 
 
''Oni u odlični, sjajni su, ali nisu izvanzemaljci.''

 Odlučnost
 
''Ostat ću u Netsima jedino ako klub namjerava stvoriti momčad koja će se boriti za naslov prvaka.''
 
O Europljanima 
 
''Ako sam nešto naučio u NBA, onda sam naučio držati svoje. Nitko me neće udarati. Imam svoje ime i prezime. Nisam prolaznik. Znam da se nekima to ne sviđa, ali moraju prihvatiti, ma kako ih to činilo nesretnim. Ima mjesta za Europljane, nikako samo u epizodnim ulogama.''
 
Različitosti između kontinenata
 
''U NBA su pravila jasno određena. Dok pobjeđuješ, euforija. Kad gubiš, svaki na svoju stranu. Kućne prijatelje zaboravite. NBA je prije svega, ili jedino, posao.''
 
O All Staru 
 
''Kako igram, tamo mi je definitivno mjesto. Ako kriterij bude igra, a ne nešto drugo. No, ako i ne odigram tu utakmicu, dokazao sam sebi i drugima, da sam im ravan.''
 

O Chucku Dalyju, izborniku Dream Teama i treneru u Netsima
 
''Dao mi je maksimalnu slobodu u igri, vjerovao mi je. Slično je i sa suigračima, više me traže. Imam i bolji tretman kod sudaca. Postavio sam standarde koji se očito cijene.''

O reprezentaciji
 
''Veselim se hrvatskoj reprezentaciji. Da budem iskren, ne toliko treninzima, koliko susretu sa svojim prijateljima, suigračima i što ću ponovo igrati za Hrvatsku. Novi dresovi, hrvatski grb, naša himna, sve mi je djelovalo nestvarno. Ne mogu to objasniti. Igrao sam dosad sve živo, čak i NBA finale, ali ovo je poseban osjećaj.''
 
O Divcu nakon slučaja zastava
 
''Igrali smo dvije utakmice s Lakersima i obje pobijedili. Nas dvojica nismo razgovarali niti se pozdravili. Okrenuli smo glave jedan od drugoga tako da je sve prošlo bez kontakta. On se jasno izjasnio i koliko znam, dosta je pomogao svojima.''

O Hrvatskoj
 
''U ranijim selekcijama bivše Jugoslavije, Hrvatska je imala svoje igrače zaslužne za 70 ili 80 posto u svim velikim medaljama.''
 
Skromnost
 
''Kod nas je svatko kapetan. Pogledajte petorku. Kukoč, Rađa, Stojko… Što njima treba kapetan? Kapetansku ulogu shvaćam jedino da to znači da u svakom pogledu i u svakom trenutku budem primjer. Uvijek na najvišoj razini.''

Najveća ljubav
 
''Košarka je moj život. Nikad neću prestati voljeti košarku.''
 
Bez kompromisa
 
Marko Popović, hrvatski košarkaški reprezentativac
 
'Što reći o Draženu, što već nije poznato? Bio je rođeni pobjednik. Možda je i bilo talentiranijih igrača od njega, no nitko nije imao ono što je imao on, a to je ta volja i želja za pobjedom. Za njega nikada nije postojao kompromis i zato ga pamtimo i zato ćemo ga pamtiti vječno. Bio je najveći.''

 
Radne navike 
 
Žan Tabak, trostruki prvak Europe s Jugoplastikom, dvostruki prvak NBA s Houstonom i Draženov suigrač u hrvatskom Dream Teamu na OI 1992.
 
''Dražena sam poznavao u dvije faze. Najprije kao klinac, koji ga je gledao s tribina dok je on igrao, a poslije kao suigrača. Obje te faze objedinjuje jedno – bio mi je idol!
Bilo je većih talenata od Dražena, bilo je igrača koji su imali puno više elemenata koje čine pravog košarkaša od njega, no njegove radne navike, to je nešto što se jednom u životu viđa. Osim toga što je bio rođeni lider i osim toga što je imao fanatičnu strast za košarkom, njegova volja i profesionalizam bili su jedinstveni.''
 
Rođeni pobjednik 
 
Mihovil Nakić, Draženov suigrač u Ciboni 
 
''Dražen je bio sinonim za ljubav prema košarci i fanatičan pristup radu. Bio je rođeni pobjednik. On je svaku momčad činio boljom. Ono što je Ciboni donio Krešo Ćosić na državnom nivo kad je došao u Zagreb, isto to nam je donio Dražen, ali na europskoj razini. S njim u momčadi smo bili nepobjedivi. Bio je toliko dobar da je već za života postao legenda, a sve ono što se dalje dogodilo, ona bizarna nesreća, ne znam što bih rekao. Tragedija.
 
Sjećam se kad smo s Cibonom dolazili u Tel Aviv, a posebice u Madrid. To je bilo nevjerojatno. On im je bio noćna mora. Mrzili su ga, ali u onom pozitivnom smislu, užasno su ga se bojali. I navijači i igrači. Real mu je bio posebna mušterija. Mislim da nije bilo utakmice u kojoj im nije utrpao barem 35 koševa. ''
 
Konstanta od 30 poena 

Dejan Savićević, legendarni nogometaš Crvene Zvezde, Milana i reprezentacije Jugoslavije, dvostruki prvak Europe
 
''Sumnjam da će se na našim prostorima pojaviti novi Dražen. Danas u europskoj košarci neki igrač zabije 17, 18 koševa i odmah ga proglašavaju genijalcem, a Dražen ako nije zabio 30, 35 koševa, smatrao je da se nije ni pojavio na utakmici. Bio je toliko velik da si njega mogao staviti u ekipu s četiri bukve i opet bi bio prvak. Jednostavno, bio je najveći, i lošu momčad činio je najboljom''

Profesionalizam 
 
Blaž Slišković, legendarni nogometaš Veleža, Hajduka i reprezentacije Jugoslavije
 
''Dražen je bio primjer. Dražen je pokazao budućim generacijama sportaša kako se samo nevjerojatnim radom, trudom i željom može doći do vrha svijeta. Naravno, i talent je jako bitan, no kad netko spomene Draženovo ime, meni prvo na pamet padne fantastičan trud i jedinstven profesionalizam. Njegova karizma, njegove radne navike, njegova želja za pobjedom i danas se pamte i uvijek će se pamtiti. Imate sportaša koji su bili veliki, koji su bili šampioni, no iz nekog razloga ih povijest ne pamti. Međutim, Dražen je i nakon 20 godina od svoje smrti ostao u sjećanju i u srcima ljudi. To dokazuje koliko je bio velik.''
 
Primjer 
 
Perica Bukić, najtrofejniji vaterpolist u povijesti
 
''Premda je bio nešto stariji od mene, moji i Draženovi putovi su se nekako često preklapali. Obojica smo iz Šibenika, tamo smo napravili svoje prve korake, nekako u isto vrijeme smo došli u Zagreb, pa i nekako u isto vrijeme smo bili i u vojsci. Iako sam ja još kao dječak osvojio zlato na Olimpijskim igrama u L.A.-u 1984., a poslije i još jedno olimpijsko zlato, pa naslove svjetskog prvaka, Dražen mi je cijeli život bio idol, jer mi je baš on od početka moje karijere dokazivao iz dana u dan kako za uspjeh nije dovoljno biti talentiran, već je presudan fanatičan rad, želja za pobjedom i vjera u vlastite mogućnosti. Bila mi je čast poznavati ga.''
 
Čovjek 
 
Mirko Novosel, Draženov trener u Ciboni i reprezentaciji Jugoslavije
 
''Dražen nam je u prvom redu ostavio sjećanje na jednog divnog čovjeka, na izuzetno ambicioznog i marljivog sportaša te na jedan fantastičan sportski rezultat koji je ostao iza njega. Njegova marljivost i nevjerojatna želja za uspjehom bili su vidljivi još u Šibeniku, kada je bio dječak. Svaki dan je prije škole sam dolazio o dvoranu i trenirao, da bi poslije nastave uredno odradio trening sa svojim vršnjacima. Ništa mu nije bilo teško jer je već tada shvaćao da se samo fantastičnim radom može postati pobjednik.''

Posvećenost 
 
Aleksandar Petrović
 
''Uzeo bi loptu, koja je bila veća od njega i mlatio po drvenim koševima. Stalno u pokretu. Morao sam ga maksimalno kontrolirati da ne izleti na teren, da ga netko ne pokupi. Toliko je volio loptu''.
 
Nepredvidljivost 
 
Manuel Lolo Sainz, trener Reala nakon što mu je Dražen u tri utakmice 1985. u prosjeku zabijao 38 koševa
 
''Najgori je kad stane, najopasniji. Pomisliš, gotovo je, a on poput lavine. Nema kraja, vreća bez dna. Trpa i samo trpa.''

Univerzalac 
 
Dan Peterson, trener milanskog Stefanela kojem je Dražen zabio 47 koševa i dodao 30 asistencija
 
''Nije nam zabio 47, čovječe, zabio nam je 100. On može igrati u svakoj NBA momčadi. U Bostonu uz Birda, u Lakersima uz Magica''.
 
Savršenstvo 
 
Krešimir Ćosić
 
''Dražen je u mnogočemu utjecao na druge, otvorivši im put da shvate kako se sve može postići ako osim talenta i povoljnih okolnosti posvetiš cijeli svoj život onome u čemu težiš za savršenstvom.''
 
Emotivac 
 
Peter Vecsey, novinar New York Posta
 
''Dok je Dražen praznio pretinac, znajući da odlazi iz Portlanda, nekontrolirano je plakao. Nitko ga nije mogao utješiti. Clyde Drexler je ostao jedini od igrača, uvijek je bo Draženov glasnogovornik. Zagrlio ga je čvrsto. Nekoliko puta i rekao mu je :''Portland griješi, ali ovo je nešto najbolje što ti se moglo dogoditi. Ovo je tvoja velika prilika. Svima ćeš dokazati koliko vrijediš. Koliko si velik. Vjeruj meni.'' 
 
Hrabrost 
 
Chuck Daly, izbornik Dream Teama u Barceloni i Draženov trener u Netsima, na presici nakon finala OI-a
 
''Između svih svjetskih igrača, Petro je jedini htio svom snagom na nas u finalu. Doista se borio. Nije se bojao i želio nas je pobijediti.''
 
Lojalnost 
 
Willis Reed, legendarni NBA igrač i član Kuće slavnih uveo je Dražena u Hall of Fame
 
''Dražen mi je bio poput sina, svima nama kao član obitelji. Svi u Netsima osjećali smo se kao da smo izgubili nekog svog. Među Hrvatima u New Yorku vidio sam koliko su ga voljeli. Putovao sam tisuće kilometara do Zagreba i tamo sam shvatio što je Dražen značio svojoj zemlji. Obećao sam sebi: ''Neću do Springfielda, premda sam član Kuće slavnih, sve dok i Dražen ne bude unutra.''

Ipak najbolji 
 
Magic Johnson, primljen je u Kuću slavnih istog dana kad i Dražen
 
''Budite ponosni, Dražen je bio kralj strijelaca.''
 
Pionir 
 
Larry Brown, jedan od najvećih NBA trenera u povijesti, dok je ulazio u košarkaške besmrtnike, nije zaboravio Dražena:
 
''Bili smo blagoslovljeni njegovim dolaskom u Ameriku. Otkrio nam je novi svijet.''

 Velikan 
 
Charles Barkley, nakon što je primio nagradu za MVP-a McDonald's turnira 1993.:
 
''Petro je bio velik igrač. Kao da nam je svima u NBA umro netko u obitelji.''
 
Život za košarku 
 
Trofej za MVP-a  McDonald's turnira od 1995. nosi ime ''Drazen Petrovic Trophy'', a prvi je tu nagradu dobio baš Clyde Drexler:
 
''Krasan čovjek. Jedan od najdražih mladića koje sam ikad upoznao. Stvarno sam ga volio. Živio je za košarku. Nije bio boljeg košarkaša izvan Amerike. Dražen je zaista najveći europski košarkaš.''
 
Izazov 
 
1997. Trofej Dražena Petrovića uručen je najvećem svih vremena, Michaelu Jordanu:
 
''Uživao sam igrati protiv Dražena. Bio je velik igrač. Nije se bojao. Bio je borben, koncentriran i do kraja samouvjeren. Naši dvoboji su uvijek bili maksimalni, do ruba. Za kratko vrijeme, ostavio je dubok trag. Bez straha se upustio u NBA izazov i pokazao ostalim Europljanima kako mogu uspjeti.''

OSOBNI KARTON:
 
Rođen  22 listopada 1964. u Šibeniku
 
Umro 7 lipnja 1993. u Inglostadtu, Njemačka

Karijera:
 
Šibenka: 1979. – 1984.
 
Cibona: 1984. – 1988.
 
Real Madrid: 1988 – 1989
 
Portland: 1989. – 1991.
 
New Jersey: 1991. – 1993. 
 
Reprezentacija:
 
Jugoslavija: 1982. – 1990. (155 utakmica, 3258 koševa, 21 koš u prosijeku)
 
Hrvatska: 1992. – 1993. (40 utakmica, 1004, 25.1 koš u prosijeku)
 
NAJVEĆI TROFEJI:
 
Reprezentativni:
 
Olimpijske igre (1984. bronca, 1988. srebro, 1992. srebro)
 
Svjetska prvenstva (1986. bronca, 1990. zlato)
 
Europska prvenstva (1987. bronca, 1989. zlato)
 
Klupski:
 
Šibenka (dva finala Kupa Radivoja Koraća i finale prvenstva države)
 
Cibona (dva naslova prvaka Europe, tri nacionalna kupa, prvenstvo države, KPK)
 
Real (Kup Španjolske, KPK)
 
Portland (Prvaci Zapadne konferencije  i finale NBA)
 
Najveća osobna priznanja:
 
Najbolji sportaš Šibenika (1981.)
 
Najbolji sportaš Zagreba (1985.)
 
Najbolji strijelac prvenstva (1984./85. i 1987./88.)
 
Najbolji igrač sezone (pet puta)
 
Najbolji košarkaš SP u Madridu (1986.)
 
Najbolji sportaš Jugoslavije (1988.)
 
EUROSCAR, najbolji igrač Europe u izboru La Gazette dello Sport (1986., 1989., 1992. i 1993.)
 
Najbolji strijelac španjolske lige (1988./89.)
 
Najbolji igrač New Jersey Netsa (Net of the Year),  1992.
 
Treća petorka NBA (1993.)
 
Hrvatski sportaš stoljeća u izboru HRT-a (1999.)
 
Povelja za najslavnijeg Šibenčanina (1999.)
 
Primanje u košarkašku kuću slavnih u Springfieldu (2002.)