Ekonomisti: Šta smo izgubili i kako bi živjeli da se nije raspala Jugoslavija – Srbija je izgubila 400 milijardi eura u prvih 20 godina po raspadu

Prenosimo vam tekst iz 2011. godine sa portala Press online o ekonomskim posljedicama cjepanja SFRJ. Od objavljivanja ovog teksta prošlo je  više od 6 godina, od toga 5 godina života u blagostanju pod režimom Aleksandra Vučića i sigurni smo da nam nikad bolje nije bilo, al mislimo da vrijedi pročitati koliko smo usrećeni ubistvom Jugoslavije.

Ubicama SFRJ, sa svih strana, dugujemo vječnu zahvalnost za radost i slobodu koju su nam donijeli svojim žrtvovanjem tuđih života, tuđe imovine i tuđe budućnosti i kao ljudi smo obavezni da im se odužemo za to, kad tad.

20 godina od raspada SFRJ – Srbija izgubila 398 milijardi €
Raspadom SFRJ Srbija je izgubila čak 400 milijardi evra, sabrali su vodeći srpski ekonomisti. Taj gubitak je veći od gubitka svih bivših republika zajedno – Slovenije (8,4 milijarde), Makedonije (20,8), Hrvatske (10,4) i BiH (150,1). Jedino za Crnu Goru nema egzaktnih podataka.

Srbija je za proteklih 20 godina ostvarila samo 50 odsto BDP-a koji je mogla da ostvari da nije bilo raspada, ratova, sankcija. Po ovom kriterijumu, najviše je zaostala BiH, a najbezbolnije je prošla Slovenija. Ekonomista Miroslav Zdravković to obrazlaže time da su Slovenci pragmatično pratili interese, mjerene spoljnom konkurentnošću svoje privrede.

 
Izvoz je najvažniji

– To je bio ultimativan zadatak za malu i otvorenu ekonomiju. Makedonija je, poslije Slovenije, platila najmanju ciijenu izlaska iz zajedničke države. Većina podataka pokazuje da joj ne bi bilo bitno bolje da je ostala u zajedničkoj državi. Ali, to joj ne umanjuje potencijalne međunacionalne probleme. Hrvatska je ekonomsku štetu zbog građanskog rata na svojoj teritoriji do 1995. godine takođe relativno dobro neutralisala. Srbija je bila pod sankcijama UN i preživela NATO bombardovanje, te je uz BiH pretrpela najveću štetu. Građanski rat u BiH, između Srba, Bošnjaka i Hrvata, osim ljudskih žrtava naneo je i najveću ekonomsku štetu ovoj državi zbog rušenja mnogobrojnih proizvodnih kapaciteta – navodi Zdravković.

On smatra da bi upravo zbog toga BiH i Srbiji najviše odgovaralo da je opstala zajednička država.

– Imali bismo značajno veće zarade, broj zaposlenih, znatno manje nezaposlenih, veći nivo proizvodnje, izvoza i BDP-a. Ovako, sada samo Makedonija ima manje zarade od srpskih, Slovenija i Hrvatska imaju veći fond isplaćenih zarada od Srbije, iako imaju značajno manji broj i stanovnika i zaposlenih. Prosečna zarada po republikama je u skladu sa prosečnim izvozom po zaposlenom, što ukazuje na jasnu vezu između izvoza i standarda. Do kraja 2008. u Srbiji je vladala suprotna logika: što su bili veći zaduživanje i uvoz, to je bio veći i rast zarada – komentariše Zdravković.

Kao posledica toga, Srbija i BiH su se našle na začelju liste za prijem u EU.

 
– I, što je posebno nepovoljno, BiH je još daleko ispod nivoa BDP-a iz 1990. godine i ukoliko ne ostvari u skorijoj budućnosti veoma visoke stope rasta, ti gubici i zaostajanje za ostalim zemljama i članicama EU će i dalje rasti – upozorava naš sagovornik.

Turizam i industrija

Sadašnja situacija u Crnoj Gori je relativno povoljna, s obzirom na to da je bila najsiromašnija i nije imala pad industrijske proizvodnje kao Srbija. Pri tom ima more pa je razvoj turizma presudan, dok je srpska ekonomija najviše vezana za poljoprivredu.

– Da je kojim slučajem Ante Marković izabran 1982. godine za premijera, umesto Milke Planinc, zemlja se ne bi raspala. I u kakvoj god formi da je opstala, bila bi članica EU, a svi zajedno bili bismo bitno napredniji od ostalih zemalja istočne Evrope – zaključuje Zdravković.

Prema skorašnjim ekonomskim istraživanjima, privreda Srbije je toliko unazađena u protekle dvije decenije, da je, na primer, industrija kod nas sada na nivou razvoja koji smo dostigli još 1971. godine. Svaki komentar je suvišan…

Prosječna plata bila bi 736 evra

Da se SFRJ nije raspala pre 20 godina, danas bismo živeli u konfederativnoj Jugoslaviji, koja bi odavno bila članica EU i NATO. Standard bi nam bio neuporedivo bolji, sa prosječnom platom od oko 740 evra (duplo više nego sada). Bili bismo daleko ispred Grčke, ali bez njenih dugova, a u pojedinim granama privrede u leđa bi nam gledale i razvijene zemlje poput, na primjer, Austrije.

Sa navedenim parametrima slažu se gotovo svi srpski ekonomski stručnjaci, a slično razmišljaju i analitičari iz zemalja bivše SFRJ sa kojima smo razgovarali. Demografi, pak, procjenjuju da bi nas bilo oko 22,5 miliona, što bi bilo respektabilno tržište i u evropskim razmerama. Izdašno bi nam pomagale međunarodne finansijske organizacije, bili bismo kreditno pouzdani i naša reč bi se poštovala na svim forumima.

Stručnjaci ne bi otišli

Ekonomista Goran Nikolić siguran je da bi SFRJ, da je opstala, postala član EU još pre sedam godina.

– Ušli bismo u EU 2004, u talasu sa Mađarskom, Češkom, Slovačkom i Poljskom. Ekonomsku krizu bismo pregrmeli devedesetih, ali ona ne bi ostavila tako velike posljedice kao što su to učinili rat i sankcije. Standard bi nam bio znatno bolji od rumunskog, bugarskog… Ekonomska saradnja bi nam opala sa Rusijom, ali bi cvetala sa Italijom i Njemačkom, a dobili bismo i trećeg jakog partnera u Austriji – navodi Nikolić.
Ekonomisti tvrde da bi svi građani bivših republika živjeli bolje. Ipak, Srbija bi imala najznačajniji boljitak u odnosu na trenutno stanje. Miroslav Zdravković kaže da bi napredak bio vidan u svim segmentima života:

– Bivše republike danas bi imale gotovo 700.000 nezaposlenih manje, dok bi ukupan broj zaposlenih bio veći, i to za nekih 720.000 ljudi. Samo u Srbiji broj nezaposlenih bio bi prepolovljen. Ono što je najbitnije, mnogo manji broj ljudi bi otišao iz zemlje i ne bismo doživjeli ovoliki odliv mozgova. Naime, samo Srbiju je u posljednjih 20 godina napustilo oko 200.000 ljudi, a zbog rata u nekim bivšim republikama odlazili su još masovnije. Najtragičnije je to da je upravo najkvalitetniji dio stanovništva napustio svoje zemlje, čime je znatno narušena struktura stanovništva, u smislu pismenosti i obrazovanja – ističe Zdravković i dodaje:
– BDP na nivou svih zemalja bivše SFRJ trenutno je oko 280 milijardi evra, a da smo ostali jedna država, BDP bi nam bio oko 360 milijardi. Srbija sada ima BDP oko 80 milijardi dolara, da smo ostali u zajedničkoj državi, on bi sada iznosio čak 160 milijardi. Mnogo su nas unazadili rat i raspad SFRJ, sankcije koje su pratile sve to. Ipak, to ne može danas, poslije 20 godina, da nam bude izgovor za unutrašnje nesposobnosti. Mogli smo time da se pravdamo pet, pa i deset godina, ali to više ne pije vodu. Definitivno je problem samo u nama – ističe Zdravković.
Ekonomista Nikola Fabris smatra da bi nekadašnja Jugoslavija da je opstala danas bila u rangu Poljske. Podsjeća i da je SFRJ bila najrazvijenija od svih socijalističkih zemalja koje su ušle u proces tranzicije.
– Pod hipotetičkom pretpostavkom da smo imali isti scenario razvoja kao i ostale privrede u tranziciji koje su mirno prošle kroz taj proces, vjerovatno bismo bili na nivou Poljske, Češke ili Mađarske – navodi Fabris.
On kaže da bi bile prisutne regionalne različitosti jer bi pojedini dijelovi bili razvijeniji.
– Sa izuzetkom Slovenije, većina bivših republika bila bi znatno razvijenija nego danas. To znači da bi svi imali viši standard, veće plate, nižu inflaciju, veći BDP, veći izvoz i više investicija. Takođe, uveliko bismo bili član EU, a vjerovatno bismo ušli i u NATO – ističe Fabris.

Daleko ispred Grčke

Stručnjak za agrar Vojislav Stanković iz Privredne komore Srbije kaže da bi u razvoju poljoprivrede SFRJ bila daleko ispred Austrije:
– Poljoprivreda bi generalno bila faktor stabilizacije i doprinela bi opštem privrednom razvoju. Imali bismo bogato selo, i to pre svega u Srbiji, koja bi mogla da hrani sve republike. Proizvodi bi bili visokokvalitetni, tehnologija bi bila evropska, a imali bismo i mnogo manje demografske promjene.

Stanković smatra da bi Jugoslavija bila ispred Grčke, u rangu srednje razvijenih zemalja EU.
– U razvoju poljoprivrede bili bismo bolji od Poljske, Češke i Mađarske i vjerovatno za tri klase ispred Austrije od koje imamo povoljniju klimu i plodniju zemlju – navodi Stanković i naglašava da bismo sigurno ušli u članstvo EU pre Bugarske i Rumunije.

Glavni urednici novina u regionu za Press

Faruk Vele („Dnevni avaz“ – BiH)

– U BiH je sigurno najteža situacija jer je ona i najveća žrtva raspada Jugoslavije, upravo onako kako su neki i tada zlokobno predviđali. Međunarodna zajednica praktično ni danas ne zna šta da radi sa ovom državom i kako da reši njena unutrašnja pitanja. Naivno se prepušta domaćim snagama da to urade. BiH nikako da se vrati na nivo iz davne 1990, kada su ljudi ovde dobro živjeli. Bivša SFRJ nije mogla da opstane, naročito ne na principima koje je zagovarao bivši predsjednik Milošević. Nakon svih zločina i ubistava, užasno je teško i zamisliti kako bi, da je opstala, izgledala sada ta Jugoslavija.

Veljko Lalić (Press – Srbija)

– Ne pamtim Jugoslaviju. Jedino što me na nju podsjeća jeste mali „tošiba“ televizor, „Maksimir“ i evo – sad iz glave – bosanski pevači koje ne podnosim. Dakle, ništa posebno. Nisam jugonostalgičan, nemam pojma šta pjeva Dino Merlin, volim Kotor i Poreč. U Ljubljani se uvijek osjećam najprijatnije… I čitam“Globus“ i „Jutarnji list“.

Kad pomislim na 1991, prosto se uplašim ljudi koji su glasali za Miloševića i Tuđmana. Ante Marković je dobio dva odsto, Šešelj je razbio Pekića u Čukarici… Kad sve to znaš, mislim da smo dobro prošli.

Mislim da Jugoslavija nije mogla da opstane, a da je kojim čudom opstala, danas bi imala fudbal kao u Italiji, ekonomiju kao u Grčkoj, politiku kao u Švajcarskoj, kriminal kao u Bugarskoj, vojsku kao u svakoj NATO zemlji, turizam kao u Hrvatskoj. I basket kao u Americi!

Sonja Kramarska („Utrinski vesnik“ – Makedonija)

– Razvoj zemalja bivše SFRJ je poslije raspada išao istim putem kao i kada su bile zajedno. To se odnosi na njihovu ekonomsku moć i brzinu kojom su se prilagodile Evropi: Slovenija, koja je bila najjača u SFRJ, brzinom munje odletjela je u EU, a odmah za njom i Hrvatska, čiji se razvoj zaustavio zbog rata, a onda je brzo grabila napred. Srbija se drži na dobroj poziciji, iako mislim da još trpi posledice unutrašnjeg nacionalizma koji se povampirio odmah poslije raspada SFRJ. Nažalost, Makedonija i Crna Gora su ostale najslabije „alke“ u toj karici, isto kao što su bile i u Jugoslaviji. Znam da mnogo ljudi sada žali za Jugoslavijom, međutim sigurna sam da poslije Tita ona nije više bila ista država i raspad je bio neminovan.

Mladen Milutinović („Dan“ – Crna Gora)

– Sve godine poslije raspada su bile burne i teške. Ja sam i tada smatrao da to nije moralo tako da se desi, s obzirom na to da sam živeo i u Sarajevu, Beogradu i Podgorici, pa sam osjetio koliko je jaka bila ta država. Velika je šteta i što se Crna Gora razišla od Srbije. Sada je Crna Gora mala i nezavisna država sa svim onim opasnostima koje to nosi. To se dosta vidi u uslovima ekonomske krize, uočljiv je taj nedostatak solidarne saradnje među zemljama. Mislim da je bivša Jugoslavija imala šansu da vrlo brzo uđe u EU i da bi minimum bila na nivou Mađarske, možda i više od toga. Tako da je u svakom slučaju bolji izbor bio da smo svi ostali na okupu.

Goran Ogurlić („Večernji list“ – Hrvatska)

– Politički je najviše izgubila Srbija jer je raspadom Jugoslavije došlo i do cjepanja same Srbije. Ona je najviše izgubila i ekonomski, gubitkom tržišta, što je nanijelo štetu i drugim bivšim republikama, a izgubljen je i veliki novac koji se slivao u Beograd kao središte savezne države. Raspadom zemlje nije dobro prošla ni BiH. Najveći dobitnik svakako je Slovenija, koja je imala prednost što se nije nalazila u velikosrpskim planovima, pa nije ni oštećena u ratu. Hrvatska je profitirala što kao druga republika po razvijenosti sada sama kontroliše prihode i zaradu, na primjer od turizma, ili raspodjelu novca. Profitirala je i politički, jer je presječen Gordijev čvor srpsko-hrvatskih odnosa, tako da je stvorena pretpostavka za samostalan napredak i ulazak u EU.

Petre Frankl („Finance“ – Slovenija)

– Slovenija je bez dileme nastavila da se razvija i poslije raspada SFRJ. Hrvatska i Srbija i ne baš, dok se za Makedoniju može reći da se manje-više snašla. Crna Gora nekako gura, dok je BiH najviše nastradala. Za Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju bilo je bolje da su ostale zajedno. Da se to desilo, te zemlje bi ekonomski bile naprednije nego sada. U slučaju da je nekim čudom SFRJ opstala, ne bi ekonomski bila jača od, recimo, Grčke, ali bi sigurno dogurala do nivoa na kojem se sada nalazi Mađarska.

Kako smo živjeli i radili nekada…(a kako živimo sada) * Urednici Pressa o raspadu Jugoslavije

Branko Rosić ( magazin) – Sred smokija bajadera

Uoči četiri rasprodata koncerta „Magazina“, početkom marta 2001. u Sava centru, Tonči Huljić morao je u hrvatskim medijima da se brani rečenicom: „Rat je bio i prošao. Morate shvatiti da je za nas hrvatsko tržište malo i da mi moramo svirati u regionu da ne bismo umrli od gladi.“

Od tog 9. marta 2001. poteklo je mnogo „kokte“, pojedene su tone „bajadera“ i „smokija“, a i gostovanja eksjugoslovenskih zvezda u regionu postala su normalna stvar. Iste večeri kada je Dino Merlin treći put napunio Arenu hrvatski mediji su objavili da su Jelena Rozga i Bajaga razludjeli dupke punu splitsku „Spaladijum arenu“.

Iako bi razni sociolozi sve prokomentarisali pričom o jugonostalgiji, dovoljno je pogledati fotke iz publike pa shvatiti da nju u znatnom procjentu čine klinci kojima je 14. kongres SKJ u januaru 1990. blizak kao Sarajevski atentat. Turneje rasprodaju zvijezde koje su to postale zahvaljujući hitovima, a ne namještenim paparaco storijama u kojima su glavne ličnosti estradne njuške koje ne mogu okupiti publiku ni za šank u „Posljednjoj šansi“, a kamoli Arenu. Zato su se samo naivni čudili kako je to uspjelo „Parnom valjku“, Breni i Čoli.

Jer na kraju se sve svede na tržište, na kojem se traži kvalitet. Lako je bilo Miloševićevom fan štabu smisliti „Ko pije ‘radensku tri srca’ ne može da prca“, ili Tuđmanu da zabrani sve što je srpsko, kad oni nikada nisu bili osuđeni da prodaju svoju robu. Oni koji žive od toga znaju da je spas samo u eksjugoslovenskom tržištu. Kao Tonči Huljić, čija je pulenka Jelena Rozga napunila prije dvije nedjelje Sava centar, isto mjesto na kom su nekadašnji jugo-komunistički lideri zaključili da je Juga vještačka tvorevina.

Što i jeste, jer nas u njoj nije vezivalo njegovo veličanstvo – interes.

Ilija Kovačić (sportska) – Neubrani plodovi

Bilo je to zlatno doba jugoslovenskog sporta. Doba kada je trebalo da se ubiraju plodovi zlatnih klinaca iz Čilea, Bormija, Rijeke… Svi su s nestrpljenjem očekivali finalni duel na OI u Barseloni, gde je s jedne strane trebalo da budu Dražen, Kukoč, Paspalj, Rađa i Divac, a s druge Medžik, Bird, Džordan, Barkli i Juing. U Švedskoj je sve bilo spremno da se četa Ivice Osima prošeta do titule prvaka Evrope. Imali smo potencijal da se umješamo u krug SAD – Rusija – Njemačka – Francuska, koji su u to vrijeme, a i danas, uz eventualno Kineze, standardno bili najdominantniji na velikim takmičenjima.

Danas bi takva Jugoslavija imala domaća takmičenja među najjačim u Evropi, a klubovi bi ređali pobjede na evrosceni. Bili bismo favoriti u svim ekipnim sportovima, ali i u tenisu, skijanju, plivanju, streljaštvu…

Vlada Arsić (reportaže) – Svi su imali šansu

Kao bivši predsjednik omladine Voždovca i nosilac „štafete mladosti“ mogu da kažem da mi možda jesmo živeli u zemlji sa jednopartijskom diktaturom i političkim jednoumljem, ali se većina građana politikom i nije bavila. Svako ko je željeo da uči, radi i stvara, da se rekreativno bavi sportom ili nekom drugom aktivnošću, imao je podjednake šanse. Staleži i društvene razlike stvarale su se na osnovu rezultata rada, a ne na osnovu kojekakvih kombinacija, prljavih privatizacija i malverzacija. Možda se nismo previše opterećivali produktivnošću i profitabilnošću, međutim i u takvim uslovima stvarali smo viškove prihoda koje smo usmjeravali u zdravstvo, školstvo, pravosuđe i druge društvene djelatnosti. Podizana su lhetovališta i odmarališta za radnike, punili su se socijalni i penzioni fondovi, djeljene su stipendije i stanovi…

Nenad Čaluković (politika) – I EU i Kosovo

Novi premijer Jugoslavije Rasim Ljajić podržao je napore Njemačke i Francuske da se očuvaju evrozona i zajednička valuta EU. On je najavio da sljedeće nedjelje putuje u Pariz na sastanak sa Merkelovom i Sarkozijem, a potom odlazi u Brisel, gdje će se sresti sa šefovima vlada članica EU.

Ovako bi danas mogla da glasi udarna vest da se nije raspala SFRJ. Politički bismo verovatno bili stabilniji, država bi već bila u EU, ne bi gorjelo Kosovo…

Ljajić, kao čovjek kompromisa i tolerancije, bio bi prihvatljiv na mjestu premijera za sve dok bi šef diplomatije bio Slovenac Samjuel Žbogar. Resor policije vodio bi Ivica Dačić, a odbrane Hrvat Vladimir Šeks. Ministar finansija bio bi Crnogorac Igor Lukšić, ekonomije Makedonac Nikola Gruevski…

A na sastanak Predsedništva države u Karađorđevo došli su predsednici svih republika i pokrajina: Tadić, Josipović, Tirk, Vujanović, Ivanov, Izetbegović, Pajtić i Jahjaga.

Dogovorena je smjena guvernera NBJ Janeza Križaja, a zamjeniće ga Kiro Pančev. Odlučeno je da JNA pošalje svoju misiju u Obalu Slonovače. Ostalo je jedino sporno da li će se sljedeći susret održati na Brionima ili na Brdu kod Kranja.