Sjećate li se Trsta i Ponterossa? Oni koji pamte legendarne odlaske u šoping danas s nostalgijom spominju čak i strah od carine, ali jedna grupa ljudi o tim danima ne želi ni zucnuti

Korijeni dokumentarca "Trst, Jugoslavija" Alessija Bozzera sežu u 2014. godinu.

Tada je nastao kratkometražni film o razdoblju šopinga u Trstu na zamolbu Wendy D'Ercole, koja ga je godinama željela snimiti, prije svega iz nostalgije jer je kći jednog tršćanskog poduzetnika. Bozzer je počeo razvijati projekt i tako su došli do prve verzije videa od 20 minuta, fokusiranog samo na Trst.

– U tom trenutku smo morali dokučiti kako nastaviti s projektom. Stupio sam u kontakt s nekim slovenskim i hrvatskim kolegama i odmah uočio da su jako zainteresirani za tu temu. Shvatio sam koliku je važnost Trst imao za sve zemlje bivše Jugoslavije i da dokumentarac može postati nešto puno veće i složenije. Produkcija se iskristalizirala i u posljednjoj godini odradili smo snimanja u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji. Rodio se dokumentarac od 60 minuta fokusiran na te događaje – otkrio nam je 42-godišnji Bozzer.

Sjećate li se Trsta iz filma kao dijete? 
– Iskreno, ne sjećam se tog perioda i tih događaja. Mislim da razlog leži i u tome što su se moji roditelji, kao mnogi Tršćani, subotom držali podalje od centra Trsta i trga Ponterosso. Nevjerojatno je da bi se grad potpuno promijenio samo dva dana u tjednu i potom opet postao "normalan". Tijekom tjedna nije se moglo vidjeti ništa od onoga o čemu govorim u dokumentarcu.

U Splitu se na prikazivanju filma gledateljima dijele žvakaće gume "Brooklyn". Mislite li da bi to za publiku moglo poslužiti kao neka vrsta kolačića "Madeleine"?
– Za neke je možda kava "Minas" još jača uspomena, svaki vikend se prodavalo na tone te kave! Žvakaća guma "Brooklyn" je bez sumnje predstavljala simbol ponajviše za mlade jer je simbolizirala Ameriku, pravu zemlju slobode kapitalizma. Zabavno je i kad Rade Šerbedžija spominje boce chiantija na slami, u nekim filmovima iz toga razdoblja svi nose mrežaste torbe pune boca! Sam Trst je jedan veliki "Madeleine"!

Kakve su bile reakcije na film kod gledatelja iz bivše Jugoslavije i onih u Trstu? 
– Da budem iskren, u Trstu sam imao najviše kontakta s publikom. U siječnju smo imali premijeru na Trst Film Festivalu; dvije večeri, obje projekcije rasprodane (2000 ljudi). I dalje prikazujemo film i dvorana je uvijek gotovo puna. Na kraju tršćanska publika bude jako aktivna, mnogi žele pričati anegdote i prisjećati se.

Za vrijeme projekcija u bivšoj Jugoslaviji (Ljubljana, Beograd, Kopar, Izola, Opatija...) publika je bila puno "mirnija". Možda zato što sam ja Talijan i možda im je bilo teže sa mnom dijeliti uspomene, barem iz njihove perspektive. No, kad bi se kasnije pružila prilika da porazgovaram s nekima od njih, mnogi bi se počeli prisjećati i prepričavati i mogu potvrditi da je mit o Trstu i dalje živ! Od uspomena koje sam čuo protekle godine mogao bih snimiti još jedan film!

Jesu li nostalgiju osjećali samo ex-YU sugovornici u filmu ili i tršćanski? 
– Nostalgija je jako prisutna u filmu. Gotovo sva svjedočanstva bivših stanovnika Jugoslavije su nostalgična jer se svi sjećaju sretnih trenutaka iz svojeg života. Danas se čak skoro s nostalgijom prisjećaju i trenutaka straha od carinske kontrole.

U svjedočanstvu spisateljice Slavenke Drakulić jasno se osjeća nostalgija: u onom su periodu ljudi u Jugoslaviji živjeli dosta dobro, vladao je osjećaj sigurnosti. I Jugoslavija je predstavljala pozitivan model socijalističkog režima, jedan otvoreni model. Stoga se mogućnost da Jugoslaveni prelaze granicu i, makar nakratko, ulaze u kapitalistički zapad bilježi kao nešto jako uzbudljivo.

Čak i Tršćani osjećaju nostalgiju prema tom vremenu. Iako su se onda mnogi žalili na nečistoću i na nastalu invaziju, i možda su sanjali o čišćem i civiliziranijem gradu, danas shvaćaju da je ono vrijeme bilo puno života i energije, dok je danas grad većinom uspavan...

U filmu čujemo da je u ono vrijeme u Trstu socijalizam potpomogao kapitalizam... 
– Taj dio je isječak iz jednog dokumentarca iz 60-ih, jako je zabavan i duhovit i upravo zato sam ga iskoristio. Mislim da je to vrlo jednostavno: ljude privlači ono što ne mogu imati. I kada ono što ne mogu imati postane blisko i dostupno, makar na jedan dan, onda svi ili gotovo svi postanu mala djeca. Mislim da je to jako normalna stvar.

Zvuči li to kao nemoguća misija iz današnje perspektive, da socijalizam pomaže kapitalizam?
– Mislim da je danas suvišno govoriti o socijalizmu. Osim jako malog broja zemalja, svi živimo u sto posto kapitalističkom društvu. Možda bi se moglo reći da je sudbina socijalističkog društva da se prije ili kasnije pretvori u kapitalističko. Za sada nisam vidio ni jedno kapitalističko društvo koje se transformiralo u išta drugo. Danas, nažalost, nema alternative kapitalističkom društvu. Možda ćemo se jednog dana, kad planet više ne bude imao resursa, svi morati promijeniti...

Završili ste film scenama rata u bivšoj Jugoslaviji, čime je završila era šopinga u Trstu. Kraj na neki način ruši mit i nalikuje na mamurluk? 
– To mi je i bila namjera. 1991. sve se promijenilo, od tada Europa više nije kao prije. U tom trenutku počinje jedna druga priča, jako različita, koja je već ispričana mnogo puta. Htio sam napraviti čisti rez. Sviđalo mi se surađivati s glazbenikom i stvoriti glazbu koja može simbolizirati baš to. Završna glazba je distorzirana međunarodna himna, usporena, s ritmom bubnjeva iz 80-ih, koja korak po korak puca. Svidjelo mi se tako završiti film.

Mislite li da Trst opet može postati eldorado za šoping?
– Trst je danas grad u potrazi za identitetom. Rast istočnih zemalja donio je gradu strateški položaj, za razliku od nekoliko godina ranije, i to je dobro. Na primjer, na audiovizualnom polju rastu prilike u susjednim zemljama i rađaju se mogućnosti za koprodukcije. Danas je Ponterosso čist i napušten trg i teško da će opet postati onaj trg iz 70-ih. Više nije meta turista koji dolaze u Trst, a ne znam dolaze li turisti iz Hrvatske u potrazi za mjestima iz njihove prošlosti... S druge strane, to je snažan grad koji podnosi krizu ostatka Italije. Ima mnogo mogućnosti za rast, osobito kad je u pitanju luka i turizam, ali, nažalost, lokalna vlast u ovom trenutku nije na visini zadatka.