10 stvari zbog kojih nikad nećete žaliti za Jugom

Jedno istraživanje prije nekog vremena pokazalo je da 82 posto Hrvata žali za Jugoslavijom
 

Nedavno je jedno istraživanje pokazalo da 82 posto Hrvata žali za Jugoslavijom. Samo šest posto se izjasnilo "ne ponovila se Jugoslavija". Ne bi im smetao komunizam, ako bi to značilo da će živjeti u blagostanju. No, stvari nisu bile tako idealne.

Milicija i UDBA
Danas možete reći što god hoćete. Možete vikati Živio Tito, dolje Tito, živio Plenki, dolje Plenki, Bero, Kolinda, ovaj, onaj. Možete reći ali vas nitko neće čuti. No nećete imati ni problema. Politička sloboda najveća je prednost ovog vremena u odnosu na ono, ondnosno, tadašnja nesloboda najveća je mana u odnosu na današnju slobodu. 

No to ne važi za sve. Većina ljudi više cijeni sigurnost nego slobodu. Dostojevski je to već sasvim jasno znao. On je napisao kako će većina ljudi, kad dobije slobodu, prvo potražiti onoga kome će je predati jer ne znaju što bi s njom. Kasnije je tu ideju razradio Erich Fromm, koji je napisao knjigu "Bijeg od slobode".

Jednopartijski sistem
Sistem je u Jugoslaviji zapravo bio dvopatijski, jer je jedna stranka bila na vlasti a druga u zatvoru. Ono najstrašnije ljudima koji nisu sljedbenici jest činjenica da nema alternative. Oni su tu, na vlasti, a vi ih morate trpjeti – njihov nakaradni jezik, njihove lažne utopije, njihove fraze o bratstvu, jednakosti, socijalizmu.

JNA
Godina dana bačenog vremena. Najboljeg vremena. To da se ljudi u vojsci očeliče jest mit. Čeličiti se možete i ako se iz saune bacite u hladni snijeg, to je i zdravije. Kako starite, postaje vam sve jasnije da vam je baš ta godina koju ste izgubili, jedna od najboljih - jer oni koji tvrde da život počinje s četrdeset, ne lažu: oni bezočno lažu. Najbolje su godine mlade godine, u to nema nikakve sumnje.

Par - nepar
Početkom osamdesetih Jugoslavija je ostala bez novca za naftu pa su vladale redukcije. Vozila su mogla voziti svaki drugi dan, u ovisnosti o tome je li im registraska pločica završavala na parni ili neparni broj.

Redovi
To danas nemamo, a teško je i zamisliti u kojoj mjeri građanski život može biti zagađen redovima – redovi za kavu, redovi za deteržent, redovi za benzin, redovi za živežne namirnice. Redovi u dućanima bili su posljedica nereda u ekonomiji a nered u ekonomiji nastao je kao posljedica nereda u glavama političara, koji su bili slični današnjima, samo su svi imali istu partijsku knjižicu.

Jezik političara
Zadnja sjednica Saveza komunista Jugoslavije na kojoj je počeo raspad Jugoslavije 

Komunisti su vjerovali kako se povijest zanima po određenim zakonima. To su baštinili od Hegela, koji je tvrdio da je svjetska povijest napredovanje svjetskog uma u svijesti o slobodi. U antici, slobodan je jedan, kralj, suveren, faraon. U srednjem vijeku, slobodni su mnogi. U građanskom društvu, koje se rađa iz revolucije, slobodni su svi. Ta je sloboda formalna, zaključio je Marx. 

Jednako je slobodan tajkun kao i blaghajnica koja hoće ići na more, no ona za to nema novaca jer je tajkun eksploatira i uzima njen višak vrijednosti, plodove njena rada, zato jer je on vlasnik sredstava za proizvodnju. Marx je mislio da se povijest razvija prema slobodi koja znači ne samo formalnu, već i stvarnu jednakost ljudi, do koje će dovesti revolucija. Ona će oduzeti sredstva za proizvodnju kapitalistima i vratiti ih društvu. 

Moderni socijalizam, mislio je Marx, jest znanost. Zato su naši komunisti govorili jezikom koji je trebao nalikovati na znanstveni jezik. Otac te himere bio je Eduard Kardelj, slovenski učitelj. Svi su ga oponašali i taj je jezik jako parao uši. "Jedinstvo proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa", "samoupravna interesna zajednica", isl, bile su sintagme koje su stalno koristili. Ne, taj jezik nitko normalan više ne želi slušati.

Vruć vetar
Borivoje Šurdilović Šurda, lik iz scenarističke radionice Siniše Pavića, lik je tipičnog Jugoslavena. Šurda je šarmantni, ležerni, uglavnom dobroćudni tip koji u deset epizoda “Vrućeg vetra” traga za vlastitim profesionalnim identitetom. On je, kako piše u jednom tekstu, "taksist koji uzima samo one klijente koji mu se dopadaju; brijač koji prilegne čim mu padne tlak, pa mora popiti kavu; perač pasa koji napušta posao jer mrzi gazde homoseksualce… 

Ukratko, jedno nemoguće, razmaženo umjetničko biće koje ne može raditi ništa što ga ne čini istinski sretnim. On je potpuna suprotnost “protestantskoj etici i duhu kapitalizma”; barbarogenij novog kova, koji u desetoj epizodi – “Šampion” – otkrije da je sjajan frizer, pa postane megazvijezda, što, dakako, proslavlja plešući uz svoju omiljenu glazbu, ekstatični sirtaki (“Grk Zorba”), jednu od najhedonističkijih melodija koju je ikad stvorio ljudski rod… 

Pošto to tako u životu ne ide, Jugoslavija je, dakako, propala, jer uz takve taksiste, konobare, brijače, političare – ukratko, “pjesnike svog života” (Stefan Zweig) – ni jedna država ne može opstati. Grčka, čiji mentalitet sjajno ilustrira sirtaki, također propada, dok zemlje sjevera, manje naklonjene individualnom razvoju, upravo izlaze iz krize...."

Ograničenja s devizama i strujom
Iz države niste mogli iznijeti više od nekoliko stotina maraka. Sve drugo tretiralo se kao prekršaj saveznih carinskih propisa. Poteškoća je u tome što ste većinu brendiranih marki mogli kupiti samo vani – u Trstu, Grazu, i tako dalje. Znate li da su 1981. svaki dan u tjednu bile redukcije struje? Oni rođeni sedamdesetih pisali su zadaće pod svijećama, televizija se nije gledalal

Kult ličnosti
Kult ličnosti druga Tita bio je strašno razvijen. On se suprotstavljao kršćanskom nauku prema kojemu nije pametno graditi idole, naročito ne ovozemaljske.

Krađa i korupcija
Bile su manje nego danas, ali ipak je u onom sustavu rodno mjesto kasnije visoko razvijenih devijacija. Jugoslavija je bila netržišno društvo, u kojemu je bilo dosta siromaštva: instucionalni okvir nije omogućavao institucionalno ostvarenje snova. Zato su svi posezali za neinstitucionalnim prečacima – vezama, vezicama, protekcijom, učlanjenjem u Partiju, podmićivanjem. 

Tu je postavljen nizak ali čvrst temelj svemu što nas danas upropaštava, Niz dobrih instituta socijalizma nismo preuzeli – prije svega u oblasti zdravstva i školstva, ali i radnih prava, no sve smo loše razvili do krajnjih granica mogućega. Ako danas gledate kritičku kinematografiju ili tv uratke osamdesetih, vidjet ćete sve što imamo i danas, samo rudimentarno.