ČOVJEK KOJI TO NIKADA NIJE PRESTAO BITI: Rekli su mi da očistim selo i pobijem djecu, zbog onog što sam odgovorio, moji su htjeli da me likvidiraju!
Amir Reko iz sela Gudelj kod Goražda, bivši je oficir JNA, koji je spasao 45 srpskih civila iz sela Bučje od sigurne smrti.
On je to učinio samo tri dana pošto mu je srpska strana u kući spalila majku i nekoliko članova porodice.
Amir Reko rođen je u malom selu Gudelj, kod Foče, u kojem su živjeli i Srbi i Muslimani. A onda se desilo da je SFRJ počela da se raspada. Amira je to zadesilo u Zaječaru, a rat u Bosni ga zatiče na mjestu oficira JNA. S jedne strane, imao je potrebu da čuva bratstvo i jedinstvo, da bude vjeran JNA, ali situacija na terenu je bila nešto sasvim drugo. Ostao je u armiji sve dok se rat nije prelio na teritoriju BiH, i dok borbena dejstva nisu počela u njegovom rodnom mjestu, a onda dezertirao.
U jednom trenutku Amir dobiva naređenje da uđe u selo Bučje, u kojem je tog momenta bilo 45-oro Srba. Komanda je glasila: „Očistite selo!“
Dobio je zamjerku što se toga nije i sam sjetio ranije, a on je provokativno pitao: "Šta to znači očistiti, hoćete djecu da pobijem“? Rekli su mu: Da!
Rekao je da on to neće izvršiti. Poslali su drugu brigadu da to uradi, oni su krenuli, ali je Amir rekao da će poći s njima. S namjerom da spriječi pokolj. Naredio je da ne smije nijedan metak da se ispali, dok Amir ne završi razgovor sa Srbima. Došla su trojica Srbina i rekao im je u kakvoj su situaciji, da se moraju predati, i da im on može osigurati da se spasu.
Povjerovali su mu, plakali su i odlučili da predaju oružje.
Želju za osvetom nije imao, jer mu je sve vrijeme pred očima bila majka, njeno vaspitavanje, njene riječi i poruke. Usprkos slici da je izgorjela, jer su je zapalili ljudski izrodi. Kaže da mu je majka šapnula da uradi to što je uradio. Jer, dobrota mora pobijediti, drugo ništa nema smisla.
Sin jednog od trojice Srba s kojima je Amir pregovarao, Milivoje Čarapić, rekao je da su Bučjani, među njima i on, tada ostali živi samo zahvaljujući bogu i Amiru Reku.
Amir ne smatra da je to junačko delo, samo djelo čovjeka i da ga to ne razlikuje od drugih Ljudi, s velikim Lj. Zato vjeruje da ova priča treba da ostane samo kao neka poruka, a ne kao neko herojstvo.
Zbog toga što je spasao Srbe, Amir dobiva informaciju da hoće da ga likvidiraju Muslimani.
Poslije svega toga, Amir se obreo u Danskoj, kao izbjeglica. Takav kakav je, neustrašiv i uporan, snašao se, počeo veliki i unosan biznis. Osniva porodicu, dobiva dvije kćerke, ali mu brak ne opstaje.
2008. godine odlučuje da se vrati u Bosnu. I sudbina ponovo upliće prste. Kada je, kao mladić, otišao na Vojnu akademiju, Amir je srce ostavio lijepoj Azri, ljubavi svog života. Poštar se propisno umorio razmjenjujući pisma, ali kada je jednom došao na odsustvo i želio da vidi Azru, rekli su mu da se udala.
Godine su prolazile, Azra i Amir su živjeli svoje živote, a da ništa jedno o drugom nisu znali. Poslije 25 godina, Azra i Amir su se ponovo sreli, piše Kurir.
Amir je 2008. godine došao u Sarajevo i sedio s jednim drugom. S njima su bile dvije žene. Kada su otišli, drug mu je rekao: „Znaš li, Amire ko je ona starija žena“? To je majka tvoje bivše djevojke Azre.
Rekao mu je i da Azra ima sina i kćerku, da joj je muž poginuo. On je poželio da vidi Azru. I video je. Nedugo zatim, poželjeli su da se vjenčaju. To su i uradili. Danas su u braku, presretni.