VLASNICA NOBELOVE NAGRADE ZA MIR: Zašto nobelovka Suu Kyi ne zaustavlja genocid nad muslimanima u Mijanmaru
Istaknuti bh. redatelj Haris Pašović napisao je na svom Facebooku kratak osvrt na masovno stradanje Rohinja muslimana u Mijanmaru.
Tekst pročitajte u cjelosti:
Britanci su okupirali Burmu (poznatu također pod drugim imenom - Mianmar) sredinom XIX stoljeća. Japanci su okupirali Burmu u II svjetskom ratu i pobili više od 200.000 ljudi. Burma je izborila nezavisnost 1948.
U zemlji od 51 miliona stanovnika, živi 135 naroda koje govore više od 100 različitih jezika. Dominantna religija je budizam. Narod Rohingia su većinom muslimani i jednim djelom hinduisti. Broje oko 1 milion ljudi. Jedan su od najprogonjenijih naroda na svijetu – ne mogu dobiti državljanstvo, nemaju pravo na obrazovanje, nemaju slobodu kretanja.
Izloženi su državnom nasilju koje povremeno prerasta u masakre, paljenje sela i protjerivanje. Jedan takav talas užasne brutalnosti države prema ovim ljudima se dešava sada.
Najveću političku moć u zemlji drži Aung San Suu Kyi, premijerka, ministirca vanjskih poslova i ministrica predsjedničkog ureda. Suu Kyi je obrazovana na Oxfordu, radila je neko vrijeme u Ujedinjenima nacijama, a po povratku u Burmu pokrenula je opozicionu političku partiju.
Vojna hunta koja je tada bila na vlasti držala ju je 15 godina u kućnom zatvoru. Za to vrijeme Suu Kyi je stekla velike simpatije Zapada. Dobila je Nobelovu nagradu za mir, a brojne organizacije i pojedinci su su borili za njenu slobodu. Ujedinjene nacije su joj je značajno pomagale svih tih godina.
Nakon političkih promjena u Mianmaru, Suu Kyi je preuzela vlast prošle godine. I prije preuzimanja vlasti, a pogotovu od kako je na vlasti, Suu Kyi je odricala pravo na državljanstvo narodu Rohingia i izražavala je anti-muslimanske poglede. Brojne organizacije i pojedinci traže od Suu Kyi da zaustavi genocid nad Rohingia narodom, ali ona ne pokazuje ni najmanju želju da to učini.
To što je i sama bila žrtva progona i to što je godinama pozivala Zapad da pomogne slobodu i demokratiju u Mianmaru sada nema nikakvu ulogu kada ona treba da zaustavi nasilje nad progonjenim ljudima.