PROBAJTE ZADRŽATI SUZE: Pismo oca trenutak prije nego se udala njegova kćerka s Downovim sindromom

Pisac i otac Paul Daugherty podijelio je s javnosti emotivno pismo pismo. Naime, prije dvije godine Paul je napisao pismo svojoj kćerki Jillian s Downovim sindromom, koja se tada udavala.

“Draga Jillian,

Sada je podne, a ti se danas udaješ. Za dva sata ćeš prošetati do oltara i napraviti najvažniji korak u svojem životu. Ova šetnja će biti nezaboravna zbog svega što si učinila da dođeš do današnjeg dana. Ne znam kolike su mogućnosti da se žena koja od rođenja ima Downov sindrom uda za ljubav svojeg života. Znam samo da si uspjela.

Sada si u sobi na katu, pripremaš se zajedno s mamom i djeverušama. Kosa ti je savršeno savijena iznad vitkog vrata. Tvoja haljina sa šljokicama privlači svaku zraku sunčevog sjaja i i reflektira ga na prozoru. Tvoja šminka – taj crveni ruž! – nekako pokazuje tvoju pravu ljepotu, koja je od dana kada si se rodila samo rasla. Tvoj osmijeh je vječan.

Ja sam vani, ispod prozora i gledam prema gore. Živimo za ovakve trenutke, kada nade i snovi postanu stvarnost. Kada sve što smo ikada zamišljali stigne u savršenoj jasnoći. Blaženstvo je moguće. Znam to sada dok stojim ispod prozora.

Imam ti za reći svašta i ništa. Kada si se rodila i nekoliko godina kasnije nisam brinuo oko toga hoćeš li biti dobra u školi i što ćeš postići u životu. Tvoja mama i ja smo se potrudili oko toga. Učiteljice bi te naučile, a imala bi i poštovanje kolega.

Nažalost, nismo mogli utjecati na to da te druga djeca vole. Da te prihvate i budu prijatelji s tobom. Mislili smo: ‘Kakav je to dječji život, ako nije ispunjen rođendanskim tulumima i spojem na maturalnoj večeri?’ Brinuo sam se tada za tebe. Plakao sam dugo u noć kada si sa samo 12 godina došla do nas i rekla kako nemaš ni jednog prijatelja.

Svi želimo isto za svoju djecu. Zdravlje, sreću, mogućnost zbližavanja s nekime i da uživate u svijetu. Ovo nije težnja samo za posebnu djecu, već za sve. Brinuo sam se za tvoju sreću. Nisam trebao. Ti si prirodna i komunikativna osoba. Zvali su te ‘glavna’ u osnovnoj školi. Zadiviš sve koje upoznaš.

Sjećaš li se svih stvari za koje su ti rekli da ih nikada nećeš moći napraviti? Nećeš se moći baviti sportom, nećeš se moći voziti na posebnom toboganu. Nećeš moći ići na fakultet. Sigurno se nećeš moći udati. A sada… Pogledaj se samo.

Ti si najbolja osoba koju poznajem. Netko tko živi život s empatijom i simpatijom i netko koga svi žele upoznati.

Rekao bih ti da svojem zaručniku Ryanu daš svoje srce, ali to bi bilo samo primjećivanje očitog stanja. Rekao bih ti da budeš dobra i nježna prema njemu, ali već to radiš sa svima koje poznaješ. Zaželio bih ti životno prijateljstvo i obostrano poštovanje, ali vi ste zajedno već jedno desetljeće, tako da su poštovanje i prijateljstvo već odavno prisutni.

Prije deset godina, kada je mladi dečko došao na naša vrata u odijelu s orhidejama u rukama i rekao: ‘Došao sam kako bih odveo vašu kćer u šetnju’, svaki strah koji sam imao u vezi tvojeg života je nestao.

Sada ti i Ryan idete u nešto drugačiju šetnju. Ovo je novi izazov koji je za sve isti i jednako obeshrabrujući. Sreća dolazi lagano, baš kao i tvoja sposobnost da druge učiniš sretnima.

Vidim te sada. Sređena si. Vrata se otvaraju. Moja mala curica, cijela u bijelom, prelazi prag još jednog ostvarenog sna.

Stojim bez daha i jedino što ti mogu reći je: ‘Izgledaš prekrasno’. Ti mi zahvaljuješ i kažeš da ćeš uvijek biti moja mala curica. ‘Da, hoćeš’, kažem i krećem s tobom u novu šetnju.”