ONA JE OSJETILA I LJUBAV I MRŽNJU MASE: Priče o najvećim seks-ikonama i slavnim damama SFRJ

Euforija s kojom danas dočekujemo naše sportiste, osvajače zlatnih odličja, nije ništa prema raspoloženju koje je naciju zahvatilo onda kad su nam sve zlatne medalje bile prve. Vera Nikolić se pod tim teretom slomila: samo tri mjeseca kasnije, kad se od nje na Olimpijadi u Meksiku očekivalo - šta očekivalo, zahtjevalo - zlato, ona je u finalnoj trci odustala. Usljedio je balkanski linč. Optužbe su se ređale: „Tolike pare je potrošila na pripremama u Sent Morisu, a nije ni potrčala“, optuživali su je da je prije trke na travu bacila vjerenički prsten (a bio je to, u stvari, ručni sat), govorili su: „Pa ona je trudna - zato nije mogla da trči!“

Euforija s kojom danas dočekujemo osvajače medalja nije ništa prema raspoloženju koje je naciju zahvatilo kad se ona vratila sa rekordom.

Niko u jugoslovenskom sportu nije tako lako vinut u visine i s toliko mržnje spušten u blato kao Vera Nikolić. Rođena je 1948. u selu Grabovici kraj Despotovca, u porodici kovača Mike Nikolića, a već 1961. na jednom školskom krosu u Ćupriji zapazio ju je atletski stručnjak Aleksandar Petrović i uzeo pod svoje. Poslije samo godinu dana treninga na čuvenom ćuprijskom nasipu uz Veliku Moravu, Vera je počela da pobjeđuje na krosevima širom Jugoslavije.

Balkanski linč

Sa 16 godina postala je reprezentativka u atletici i prvakinja Balkana, a 1966. s nepunih 18 godina u trci na 800 metara osvojila je prvo mjesto na Evropskom prvenstvu u Budimpešti. To je bila prva zlatna medalja na evropskim atletskim prvenstvima za Jugoslaviju. Novinari je nazivaju „zlatna Vera“. Do zvijezda se vinula 20. jula 1968, kada je na londonskom Kristal palasu rezultatom 2:00:5 na 800 metara postavila svjetski rekord.

„Došla sam na stadion u Londonu s najboljim rezultatom sezone. Međutim, novinari i foto-reporteri su trčali isključivo oko pokojne Lilijan Bord, Engleskinje. Mene je to povrijedilo i zarekla sam se: u ovoj trci mogu biti i pretposljednja, ali Lilijan će biti iza mene, posljednja. Povela sam trku znajući da nemam šta da čekam pošto je ona bila odlična četiristometrašica. Željela sam da nametnem brz tempo, ali prvih 400 metara smo prošle sa sporih 60.08. Onda je počela sumanuta jurnjava do cilja... Srušila sam svjetski rekord. Nastalo je pravo oduševljenje čak i među hladnim Englezima. Od sreće pala sam u travu. Ta slika s mojim srećnim brojem 44 brzo je obišla svijet“, pričala je kasnije.

Euforija s kojom danas dočekujemo naše sportiste, osvajače zlatnih odličja, nije ništa prema raspoloženju koje je naciju zahvatilo onda kad su nam sve zlatne medalje bile prve. Vera Nikolić se pod tim teretom slomila: samo tri mjeseca kasnije, kad se od nje na Olimpijadi u Meksiku očekivalo - šta očekivalo, zahtevalo - zlato, ona je u finalnoj trci odustala. Usljedio je balkanski linč. Optužbe su se ređale: „Tolike pare je potrošila na pripremama u Sent Morisu, a nije ni potrčala“, optuživali su je da je prije trke na travu bacila vjerenički prsten (a bio je to, u stvari, ručni sat), govorili su: „Pa ona je trudna - zato nije mogla da trči!“

Odlučila je da promeni sredinu i prešla u Zagreb kod trenera Lea Langa. U Atini 1969. osvaja bronzu, 1971. u Helsinkiju zlato.

Odlazak u penziju

Atletiku je napustila 1974. Vera Nikolić imala je dvadeset šest godina kad je odbacila sprinterice. Zaposlila se kao činovnik u jednoj zagrebačkoj opštini i posvetila porodici.

U vrijeme raspada SFRJ 1991. u Hrvatskoj dobila je otkaz, pa se s djecom vratila kod roditelja u Ćupriju. Supruga, Srbina iz Hrvatske, nove hrvatske vlasti zadržale su u zatvoru, ali se kasnije i on pridružio porodici. Vera Nikolić danas živi u Kruševcu. Do 2007. godine radila je kao atletski trener, a sada je u penziji.
 

Poslije odustajanja na Olimpijadi u Meksiku zapala je u krizu. Samopouzdanje su joj, pričala je kasnije, povratili roditelji i Josip Broz Tito lično. Na prijemu za olimpijce, dok se krila iza vaterpolista, pozvao ju je, rekavši: „Vera, glavu gore. Hoću ponovo da slušam našu himnu u tvoju čast!“