Sigurno nikad niste čitali nešto tako ludo kao ova priča o 6 ljudi koji su priznali ubojstvo a da ga nisu ni počinili

Šestero prijatelja i poznanika iz gradića Beatrice u Nebraski priznalo je okrutno silovanje i ubojstvo starice 1985. godine. Osuđeni su na zatvor, a više od dvadeset godina kasnije, svi su pušteni na slobodu i oslobođeni svih optužbi, zbog DNK dokaza koji je potvrdio njihovu apsolutnu nevinost. Zločin nisu počinili, ali bili su uvjereni da jesu, do te mjere da su imali detaljna sjećanja s mjesta zločina, i prihvatili su svoje presude.

Ovaj slučaj, koji je prije par godina potresao Ameriku, jedan je od najdrastičnijih primjera savitljivosti pamćenja: prilično nevjerojatna slutnja, u koju se isprva sumnja, izraste u čvrsto vjerovanje koje preoblikuje nečiju autobiografiju i osjećaj identiteta.

Neobična priča počinje s Adom JoAnn Taylor. Ada je odrasla Leicesteru u Sjevernoj Karolini, u disfukcionalnom domu gdje ju je tijekom djetinjstva očuh silovao. U Beatrice, mirni gradić od 12.500 stanovnika koji se većinom bave poljoprivredom, doselila je s dečkom 1981., i sa osamnaest godina ostala trudna. Dečko ju je ostavio, ostala je sama i tako odgajala kćer Rachel. Krenula je na večernje tečajeve kako bi završila srednju školu i dovela život u red.

Odlazak u Los Angeles i porno karijera

Taylor je potajno bila lezbijka, redovito je nosila jeans hlače i crne muške košulje, bila je povučena i nepovjerljiva prema ljudima, svake večeri je pila u baru R&S gdje su se okupljali lokalni motociklisti i ljudi s ruba društva, i ubrzo je u gradiću stekla reputaciju čudakinje. Po savjetu socijalne službe, počela je odlaziti na terapiju kod psihijatra Waynea Pricea, koji je nekad radio za vojsku, a sada je bio profesor na obližnjem sveučilištu i savjetnik za lokalnu policiju i šerifov ured. Utvrdio je da Ada pati od trauma.

Price je uvjerio Adu kako je najbolje da kćerku preda na usvajanje, stoga se odrekla roditeljskih prava. Otišla je iz Beatricea i preselila se u Los Angeles. Tamo je upoznala Josepha Whitea, naočitog 22-godišnjaka, i s njim krenula snimati gay porno filmove. On joj je htio pomoći da dobije natrag skrbništvo nad kćerkom. Pratio ju je nazad u Beatrice, s ciljem da Ada dobije nazad svoju Rachel. Međutim, proces je bio finaliziran, i nije bilo pravnog načina da Ada vrati svoju kćerku.

Za vrijeme svojeg boravka u Beatriceu, Ada se ponovno okupila sa starim prijateljima, ekipom društvenih otpadnika koji su, poput nje, bili zlostavljana djeca, a danas nestabilne odrasle osobe. Zajedno s Whiteom, počeli su snimati niskobudžetni pornografski film. Budući da je Beatrice maleno mjesto, njihovo druženje postalo je sumnjivo lokalnoj policiji. “Bili su na ulici u dva, tri sata ujutro”, ispričao je jedan policajac za New Yorker, objašnjavajući da je Beatrice malena zajednica u kojoj se svi poznaju i znaju što rade.

U potrazi za silovateljem i ubojicom

Nekoliko mjeseci nakon što se Ada vratila u Beatrice, u mjestu se dogodio nasilan zločin. Helen Wilson, 68-godišnja udovica koja je živjela u prizemlju stambene zgrade u centru grada nađena je silovana i ugušena. Policija nije imala osumnjičenih, a od dokaza su imali uzorke DNK s mjesta zločina – krv B grupe i spermu. Budući da je Helen silovana analno, policajci su bili uvjereni da je počinitelj homoseksualac.

FBI je složio psihološki profil počinitelja, vjerovali su da je riječ o samotnjaku slabog karatkera koji skuplja pornografiju. Preko tristo osoba ispitano je tijekom istraživanja, uključujući Josepha Whitea, koji staricu nije poznavao. Nitko nije priveden. Policija je čak u grobu Helen Wilson ostavila magnetofon koji se glasovno aktivira, u nadi da će njezin silovatelj i ubojica doći na njezin grob kako bi ispovjedio zločin. Tri tjedna nakon ubojstva, Ada se vratila nazad u rodni Leicester, jer je odustala od traženja skrbništva nad kćerkom.

Slučaj je ostao neriješen. Burdette Searcey, umirovljeni policajac koji je sada dane provodio na farmi svinja, odlučio se uhvatiti slučaja te je sam krenuo u istraživanje. Postao je privatni istražitelj, i obećao kćerki ubijene Helen Wilson, koja je radila u kemijskoj čistionici gdje je Searcey bio redovita mušterija, da će naći ubojicu njezine bake. Mjesecima je ispitivao građane, odlazio do šerifa kako bi predstavio što je saznao. Bio je toliko uporan da mu je šerif na kraju dopustio da radi na slučaju.

Uhićenje prema psihološkom profilu krivca

Stupio je u kontakt sa psihijatrom Wayneom Priceom i redovito ga ispitivao, u nadi da će nešto otkriti. Ispitivanje građana i razgovori s Priceom doveli su ga do Ade JoAnn Taylor. Jedan od policajaca s kojima je razgovarao tijekom istrage ispričao mu je kako je mu je jedna djevojka iz grada, za koju je vjerovao da je zaostala, rekla kako je čula Adu i njezinog prijatelja Josepha Whitea kako se hvale o zločinu kojeg su počinili. Policajac mu je rekao da je White homoseksualac. Searcey je sad bio uvjeren da ima dovoljno dokaza za uhićenje Ade i Josepha.

U ožujku 1989., na nagovor Searceyja, šerif je izdao nalog za uhićenje Ade i Josepha. Kad je saznao za uhićenje, Price je bio razočaran. “Bilo je frustrirajuće vidjeti kako je sav trud koji sam uložio u Taylor bio uzaludan”, rekao je tada Price. Šerif, Price i Searcey krenuli su po oboje osumnjičenih. Prvo su otišli u Alabamu gdje je Joseph White tada živio. Uglavnom su ga ispitivali o tome je li homoseksualac. White nije mogao vjerovati zbog čega ga hapse.

Dan kasnije, otišli su u Sjevernu Karolinu po Adu JoAnn Taylor. Searcey je imao običaj ispitivati osumnjičene satima, detaljno objašnjavati zločin, a ispitivanje bi krenuo snimati tek kada su osumnjičeni već prihvatili krivnju. Tako je napravio i s Adom. Snimka njezinog ispitivanja počinje u trenutku kad je već prihvatila krivnju. Smirena, s dugom crnom kosom i velikim naočalama na glavi, na snimci govori kako ju je White nagovorio na zločin, ali samog događaja se ne sjeća.

Ada je mislila kako je sve naprosto blokirala

“Blokiram mnogo stvari, uvijek je bilo tako, imam puno problema, postoje stvari iz djetinjstva kojih se ne mogu sjetiti”, rekla je Ada u svojem policijskom iskazu. Adu i Josepha su odveli u Beatrice, gdje ih je Price nastavio intenzivno ispitivati. Price je bio pobornik trenda u psihološkoj terapiji osamdesetih, koji se bazirao na vraćanje sjećanja pomoću snova. Optuženima je objašnjavao kako se moraju opustiti kako bi sjećanja izašla van. Sugerirao im je da spavaju, jer im se nakon razgovora o zločinima sjećanja možda vrate u snovima.

Ada je razgovarala s još jednim psihijatrom, kojem je govorila kako se ne sjeća da je bila na mjestu zločina. Ali, Price je već utjecao na nju, i drugi psihijatar je odustao od daljnjih razgovora s njom. Searcey ju je također ispitivao, i kako su iz nje izvlačili sjećanja na djetinjstvo i očuha koji ju je silovao, Ada je zaključila kako je inicijalno blokirala zločin iz sjećanja, ali zna da je bila tamo. Starica je bila zadavljena jastukom – Ada je vjerovala kako je ona držala jastuk na licu starice dok ju je Joseph silovao.

Tokom svojeg priznanja, pričala je kako se sjeća glasa koji joj govori “JoAnn, znaš da to zaslužuješ”, ali, glas koji je čula u sjećanjima nije bio Joseph White, već njezin očuh, koji bi joj stavljao jastuk preko lica dok bi ju silovao. Nakon što su joj pokazali fotografije s mjesta zločina, Ada je složila novu priču – ona je htjela zaštiti staricu, i stavila joj je jastuk preko lica kako ne bi vidjela Josepha. Ipak, čak je i u toj priči govorila o drukčijem mjestu zločina. Opisivala je bijelu kuću s trijemom. To je kuća u kojoj je Ada odrasla, dok je Helen Wilson ubijena u ciglenoj stambenoj zgradi.
 

Suludo uvjerenje da postoji još počinitelja

Lokalna policija nije vjerovala da su uhićene prave osobe. Slučaj je preuzeo šerifov ured, koji je vjerovao da su Ada i Joseph krivi. Ada je u jednom od svojih priznanja spominjala “još jednog momka” koji je bio u sobi s njom, žrtvom i Josephom. Ali, nije se mogla sjetiti tko je to, niti kako točno izgleda – opisala ga je kao crnokosog, možda plavokosog, ne previše mršavog, ali ni mišićavog. Searcey je Adi pokazao fotografije još šestero osumnjičenih. Odabrala je Toma Winslowa, kojeg je znala iz srednje škole i s kojim se družila u zadnjem posjetu Beatriceu.

Winslow je imao plavu kovrčavu kosu, bio je mršav i feminiziran. Searcey je vjerovao da je Winslow biseksualac, Josephov ljubavnik, i taj detalj mu je bio dovoljan da ga odluči uhititi kao Adinog i Josephovog partnera u ubojstvu. Winslow je šokiran, nije znao zbog čega ga hapse. Snimka priznanja Toma Winslowa također započinje u trenutku kad je on već prihvatio krivnju. Tvrdio je da su ga Ada i Joseph nagovorili da dođe s njima, i da su pobjegli iz stana nakon zločina, kad je on počeo vrištati.

Winslow je volontirao u lokalnoj pučkoj kuhinji s Jan, unukom ubijene starice, i u policijskom iskazu pričao o tome kako ju je morao tješiti, a osjećao je krivnju. Sebe je opisao kao osobu koja je prošla mnoge loše stvari u životu. Kad je Searcey provjerio krvnu grupu Winslowa i saznao da nije B, dakle, ne odgovrara uzorcima s mjesta zločina, zaključio je da je u ubojstvo uključeno još ljudi.

Nitko nije imao krvnu grupu B koju su tražili

Tada su došli do Debre Shelden, pranećakinje žrtve, koja se družila s Adom i Josephom. Policajci su je opisivali kao ne previše pametnu osobu, koja bi se družila s Adom i njezinim prijateljima kako bi se osjećala važnije. Na ispitivanju, Searceyju je opisala kako je ona pomogla Adi, Josephu i Winslowu da uđu u stan, ali kad su bili tamo, htjela je spriječiti zločin. Davala je nedefinirane odgovore, mnogo toga nije se sjećala. Ni Debra nije imala krvnu grupu B.

Njezin odvjetnik zamolio je Price da priča s njom, jer je vjerovao kako je možda zbog traume blokirala sjećanje na ubojstvo. Dok joj je pričao detalje zločina, Debra je pokrivala uši rukama. Bila je slična Adi. Nakon problematičnog djetinjstva, postala je majka još u srednjoj školi, i Price je već radio s njom, i jednako kao Adu, savjetovao je da prepusti kćerku na usvajanje. Price je uživao veliko povjerenje lokalne zajednice, građani su mu vjerovali, ali i osumnjičeni za ubojstvo Helen Wilson.

Price je savjetovao Debru da odspava i pokuša se prisjetiti. Idući dan, rekla je Priceu kako se u snovima sjetila da je u stanu bio još jedan čovjek, prijatelj njezinog muža, James Dean. Njega su uhitili dok je bio na poslu; radio je na gradilištu i bio specijaliziran za rušenje zgrada. Bilo je to na njegov 25. rođendan. Nije znao zbog čega ga hapse, a kad su ga priveli i objasnili o kakvom je zločinu riječ, plakao je i uspaničeno šetao u krug dok je pričao sa sobom. Policajci su pozvali Pricea kako bi ga smirio.

Dugo ispitivanje i uvjeravanje u krivnju

Price je ispitivao Deana sedamanest dana. I Dean je imao traumatično djetinjstvo. Otac i ujak su ga stalno tukli. Price mu je objasnio da je to kod njega razvilo strah od nasilja, i zbog toga je blokirao ubojstvo starice iz sjećanja. Iako na početku nije bio spreman surađivati, Price je zapisao kako pred kraj ispitivanja Dean više nije mogao biti siguran u istinitost svojih izjava. “Osjećam kao da sam se sjetio zločina u snovima”, ispričao je Priceu, i objasnio kako očito ima gubitak pamćenja. Ipak, ni on nije imao krvnu grupu B, i policajci su ga krenuli nagovarati da se sjeti tko je još bio s njima, tko je šesta osoba.

Pet sedmica nakon što su ga uhitili, Dean je sanjao da je u stanu stvarno bila još jedna osoba. U početku, nije se mogao sjetiti je li riječ o muškarcu ili ženi, ali, nakon nekog vremena uspio se preciznije sjetiti. Bila je to, kako je rekao, Kathy Gonzales, koja je živjela u stanu iznad Helen Wilson. Dan nakon što je policiji dao ime, Kathy Gonzales, 29-godišnja kuharica u lokalnom ribljem restoranu, bila je uhićena. Ona je imala krvnu grupu B. Policija je sad bila uvjerena da su kompletirali slučaj, i da su spremni za suđenje.

Gonzales je morala kod Pricea na ispitivanje, koji ju je uvjeravao da se ne može sjetiti zločina jer joj je to bilo previše bolno iskustvo. Rekao joj je da odspava i proba se sjetiti u snovima. Gonzales mu je govorila kako zna da je počinila loše stvari tijekom života, ali ne može vjerovati da je sudjelovala u ubojstvu starice i to zaboravila. Dok je bila u lokalnom pritvoru, susrela je Adu i Debru – Ada joj je rekla da se zapravo ne sjeća nje s mjesta zločina, dok joj je Debra kazala da jednostavno zna kako je i ona bila tamo.

Bili su sigurni da su krivi, iako su bili nevini

Kad je suđenje počelo, svi osumnjičeni su surađivali s policijom. Bili su mirni, prihvatili su činjenicu da su počinili zločin – iako ga se nisu mogli detaljno sjetiti – i spremni da prihvate kaznu, za koju su vjerovali da je zaslužuju. Svi su došli iz disfunkcionalnih obitelji, imali su traume iz djetinjstva, nisko samopoštovanje i urođeni osjećaj krivnje. Policajce su doživljavali kao zaštitnike. Zavoljeli su šerifa Jerryja DeWitta, koji je živio odmah do zatvora u kojem su obitavali za vrijeme suđenja, i svoju grupu zvali “Jerryjevi klinci”. Bili su sigurni da su krivi.

Dean je čak pisao poruke zahvale čuvarima koji su im donosili hranu. Imao je očajničku potrebu da ima osjećaj kako pomaže. Slao je pisma Searceyu, i molio ga da dođe pričati s njim “prije nego još nešto zaboravi”. Searceyu je dao osam različitih verzija priznanja, ispričavao što se ne može točno sjetiti svega, i molio ga da izbriše sve što je pogrešno rekao. Na kraju zadnjeg ispitivanja, uperio je prstom u zid i rekao: “Ne bih imao ništa protiv da me stave uza taj zid i ustrijele zbog zločina kojeg sam počinio”.

Na suđenju, Debra Shelden je prva priznala krivnju. “Bila sam tamo, i trebam biti pravično kažnjena”, rekla je sucu. James Dean je bio idući; on je tvrdio kako se u snovima uspio sjetiti osamdeset posto zločina. Ada je priznala krivnju nekoliko mjeseci kasnije. Tom Winslow i Kathy Gonzales nisu priznali krivnju, uz očitovanje da se ne sjećaju događaja. Oboje su izjavili da ne žele ići na suđenje jer se boje smrtne kazne. “Našli su grupu ljudi koji nisu osobito važni, i samo su nas se htjeli riješiti, jer uglavnom nismo živjeli kao dobri kršćani. Nitko od nas nije nevin, svi smo polomljeni na neki način”, izjavila je Gonzales godinama nakon suđenja.

Samo jedan od njih nije prihvatio krivnju

Jedini koji je tvrdio da je posve nevin bio je Joseph White. On je zatražio ponovnu DNK analizu, ali sud je odbio njegov zahtjev. Jedini dokazi koje je policija imala protiv njega bile su izjave drugih optuženih. Tijekom suđenja, davali su različita svjedočanstva, ali dovoljno slična da ih sud uvaži kao istinu. Ostatak grupe je odbacio Whitea upravo zato što je jedini odbio priznati zločin, i nije htio dogovoriti kaznu sa sudom. White je osuđen na doživotni zatvor, Winslow na pedeset godina, Ada na deset do četrdeset (ovisno o nagodbi i ponašanju u zatvoru), a Gonzales, Dean i Shelden na deset godina.

White se nije htio pomiriti s kaznom, i stalno je zahtijevao novu DNK analizu. Prekretnica se dogodila 2001. godine, kad je Nebraska – gdje je šestorka služila kazne – dozvolila zatvorenicima da traže nove DNK analize za slučajeve zbog kojih služe kaznu. Godinama je štedio novac za DNK analizu za koju su svi optuženi morali dati uzorke krvi, i kad mu je zahtjev konačno odobren, morao je nagovarati Winslowa na suradnju, jer je on i dalje bio uvjeren u svoju krivnju. Kad je analiza završena 2008. godine, konačno je otkrivena istina oko ubojstva Helen Wilson.

DNK analiza utvrdila je kako krv i sperma nađeni na mjestu zločina pripadaju čovjeku koji se zove Bruce Allen Smith. On je bio unuk Helen Wilson, registrirani delikvent, i živio je na katu iznad nje. Bio je ispitan u istrazi nakon ubojstva, uzet mu je uzorak krvi, ali zbog greške pri testiranju uzorak je odbačen. On je bio ubojica. Međutim, nije doživio kaznu. Umro je od AIDS-a sedam godina nakon što je ubio svoju baku. Svi optuženi su proglašeni nevinima 2009. godine. Gonzales, Dean i Shelden bili su pušteni na slobodu nakon pet godina robije još 1994., Ada, Winslow i White oslobođeni su tek nakon što su dokazali nevinost DNK analizom.

Trebali bi im isplatiti 30 miliona dolara odštete

White, kojeg su ostali optuženi ponovno prihvatili u grupu, u ime svih podnio je tužbu protiv okruga Gage u kojem su služili zatvorske kazne, tvrdeći da su im prekršili ljudska prava. Ovaj put je presuđeno u njihovu korist– sud je naredio okrugu da im isplati ukupno 30 milijuna dolara odštete. Nažalost, White to nije uspio doživjeti, poginuo je radeći u rudniku 2011. godine. Ostalih petero i dalje čekaju svoju odštetu, jer se okrug Gage žalio na odluku suda. Ne mogu si priuštiti taj iznos, uspjeli su do sad skupiti samo 3 milijuna dolara.

James Dean i Kathy Gonzales trebaju dobiti odštetu od 2,19 milijuna, Debra Shelden 1,8 milijuna, a Tom Winslow, Joesph White i Ada JoAnn Taylor po 7,3 milijuna dolara. Okrug Gage sada ima ogroman problem, jer bi ih odšteta – koju trebaju isplatiti od novca poreznih obveznika – mogla odvesti u bankrot. Najveći izazov krivo optuženih je normalan život. Ada je ipak uspjela posjetiti svoju kćer Rachel, ali nije ostala u kontaktu s njom, uvjerena da kćerkin muž na nju gleda kao lošu osobu, jer je bila u zatvoru.

Ubojica je ostao nekažnjen. Njegovo priznanje nikad nećemo dobiti. Dio građana Beatricea, uključujući Burdettea Searceya, i dalje vjeruju da je šestorka zapravo počinila zločin, i da im je Bruce Allen Smith bio partner kojeg nisu spominjali. To je bilo šestero ljudi nesređenih života i traumatične prošlost koji su bili žrtve psihološke manipulacije tijekom policijske istrage koja ih je dovela do uvjerenja kako su počinili okrutno silovanje i ubojstvo, iako nisu imali nikakve veze sa zločinom. Okrug Gage i dalje skuplja novac za njihovu odštetu, ali godine provedene u zatvoru nikad neće dobiti natrag.

(Telegram)