Glumite da ste sretni, nemojte to raditi, jer tako upadate u ZAMKU

Rođena sam sa stanjem znanim kao „izraz dosade na licu“.

Moje lice ne odražava toliko dosadu, ali je na njemu obično zlobni smiješak jer konstantno propitujem stalnu ironiju svijeta.

Nemam bezbrižno, susretljivo, nasmiješeno lice koje naše društvo smatra važnim. U stvari, smijanje mi nikada nije lako padalo, a zbog mog prirodnog izraza lica (bez obzira na moje raspoloženje), ne mogu nabrojati koliko puta mi je netko rekao da se nasmijem ili da budem sretna.

„Ljepša si kada se smiješ“. Ili moja najdraža „Što nije u redu?“

Čak i kada bih bila savršeno zadovoljna i sretna, svaki put bi mi netko rekao „budi sretna“ i to bi polučilo suprotni efekt. To me ljutilo. Osjećala sam se kao da mi pogrešno sude na temelju moje vanjštine.

Zbog čega forsiramo ljude da se smiju kada savršeno opušten izraz lica može biti dostatan za zadovoljstvo?

Tokom godina dosta sam razmišljala o sreći i o tome zbog čega je naša kultura toliko opsjednuta s njom. Moj zaključak je da većina ljudi nije sretna, barem ne cijelo vrijeme.

Neki ljudi niti ne znaju što znači biti sretan, istinski sretan. Zbog toga kada vide nas s izrazom dosade na licu i iskrivljenim osmjesima, žele da se pretvaramo poput njih.

„Glumi dok ne uspiješ“. Trebamo nalijepiti smiješak na lice radi drugih kako se oni ne bi osjećali loše. Nikada u životu nisam glumila, naročito ne svoje emocije pa zbog toga ovaj moto nikada nije bio za mene.

Moje stajalište je slijedeće: Život je privremen. U yin-yang prirodi ljudskog postojanja ne možemo osjetiti sreću bez tuge. Ne možemo biti zahvalni bez osjećaja gorčine i ljutnje.

Naša kulturna preokupacija sa stalnom srećom izaziva više boli nego stvarnog zadovoljstva zbog toga što ju mnogi od nas forsiraju i gume – praveći se da osjećaju nešto što ne osjećaju.

 
Prije nekoliko sedmica napravila sam test. Probudila sam se preispitujući svaku svoju odluku koju sam napravila u životu.

Moje prve misli su bile: „Kako se mogu probuditi i izvući iz ovoga? Što mogu napraviti da sebe učinim sretnom?“.

Razmišljala sam o svim površnim i materijalističkim opcijama: ići u šoping, ići na masažu, jesti, piti. Razmišljala sam da se predam svim svojim porocima. Međutim, odučila sam sjediti sama sa svojom tugom. Jednostavno pustiti da bude i ići u korak s njom.

Skuhala sam si šalicu kave, sjela na kauč i buljila vani u maglu. Bilo je to savršeno melankolično jutro.

Ubrzo se moja tuga odvojila od mene i počela sam gledati na nju objektivno. Počela sam cijeniti svoju tugu zbog vremena koje mi je dala da sagledam svoj život.

Čim je sunce provirilo kroz maglu, moje raspoloženje se prirodno promijenilo u ugodnije i zadovoljnije stanje tako da nisam morala potrošiti ništa novca niti jesti nezdravo kako bih došla u to stanje.

Jednostavno sam bila prisutna s čarobnim podizačem raspoloženja.

Zamislite moć jednostavnog priznavanja naših emocija umjesto pokušavanja da ih forsiramo i tjeramo od sebe. Jutros, dok sam se vozila na posao, zamislila sam naše emocije kao našu unutarnju djecu (slično kao  u Pixar u filmu „Inside Out“) koja uvijek traže pažnju svojih roditelja.

Sreća je uvijek bila naše najdraže dijete – ono koje dobiva najviše pažnje. Nije ni čudo da je sreća toliko zahtjevna. „Sretna sam! Pogledajte me! Osjetite me!“

Zar ne vidimo da ukoliko svu pažnju posvetimo sreći, ignoriramo našu ostalu “djecu”. Tugu, ljutnju i frustraciju? One tada postaju potlačene i počinju izranjati na površinu i ponašati se loše.

Idemo u ekstreme time što ih ne priznajemo, a umjesto toga uvijek pokazujemo naše omiljeno zlatno dijete – sreću, te paradiramo s njom okolo da ju svi vide.

Dio problema je u tome što kao društvo smatramo da nešto nije u redu s nama ukoliko se osjećamo negativno. „Tužan sam, stoga sigurno nisam dovoljno dobar. Ljut sam i zasigurno zbog toga nisam dobra osoba. Frustriran sam, što mora značiti da sam nezahvalan“.

 
Svi vidimo gdje ovaj trend ide. Nijedna od ovih izjava nije istinita – pa zašto bi negirali sebi iskustva svih naših osjećaja? Zašto ne možemo jednostavno živjeti u momentu našeg trenutnog emocionalnog stanja, znajući da će i ta emocija proći?

Časno je odati priznanje našim negativnim emocijama.

Kao što sam iskusila tog maglovitog jutra, tuga nam daje vremena da sagledamo stvari pa tako možemo znati koje promjene trebamo napraviti da poboljšamo svoj život ili da jednostavno budemo prisutni u svom životu kakav jest, bez potrebe da mijenjamo išta.

Ljutnja, strah i frustracija mogu djelovati poput unutarnjeg alarma, upozoravajući nas da nešto nije u redu i da trebamo nešto poduzeti. Samo krivnja nas može potaknuti da preuzmemo odgovornost.

Ove emocije nisu loše; bitno je koliko efektivno se nosimo s njima. Učimo iz tih emocija pa njihova represija može odrediti našu individualnu i kulturnu evoluciju.

Ne radi se o tome da ne bismo trebali biti sretni, već o tome da trebamo biti otvoreni za iskustvo svih naših emocija te im se posvetiti svima, a ne samo ugodnima.          .

Umjesto „budi sretan“, možda bismo trebali uvažavati svu našu emotivnu djecu i svoj moto prekrojiti u „Budi iskren o tome kako se osjećaš“.

Do vraga sa srećom.

(ATMA)