Ja sam putnik

NN: „Edin Spago to je to, sve ostalo je nebitno“
 
N: Ja sam putnik
 
PN: Putniče ne postoje nikakve ceste ka uspjehu, ceste se utiru koračanjem
 
Lead: Pamtim kinesku priču sa porukom: “Izvjesno je da ćeš večerati ribu ako se sam potrudiš da je uloviš”. To je ujedno i “hercegovačka” filozofija života: Ne oklijevaj! Skoči u Neretvu, ne daj se da te potopi – i plivat ćeš.
 
Još jedan Reunion bio je pred nama. Ovaj put odlučili smo predstaviti uspješnog menadžera, koji je drugačiji, energičniji, ambiciozniji i inovativniji u svom poslu. Tražili smo nekoga ko je jednako popularan i u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, Tuzli.. Nekoga ko ima 'Reunion faktor'. To je jedan poseban kriteriji – koji još nismo uspjeli standardizirati, ali savršeno smo izbrusili vibru koja nas upozorava kad smo blizu 'pravog'.. Ovaj put ta vibra nas je vodila čas na sjever, čas na jug, od Banja Luke do vrele Hercegovine, preko Ferhadije.. U cijelom tom lutanju bila je nejasna. Koga tražimo? Gdje živi? Kako izgleda? 
Baš u trenutku kad sam pomislila da nas izdaje najvažniji aparat detektiranja 'pravog reuniovca', čujem za njega.. Menadžer drugačiji od drugih. Putnik. Znali smo da ga ne možemo uhvatiti. Baš kao što nismo mogli ni vibru koja nas je vodila do njega. Možemo samo čekati. Taj dan sam poslala poruku sa upitom za intervju. Čekanje se isplatilo. Sjedio je preko puta mene i krenuo je najneobičniji razgovor ikada...
 
 
Edin Spago je menadžer u internacionalnoj kompanije Phillip Morris, već devetu godinu. Futuristički pogled i nesvakidašnji pristup stvarima i ljudima, poslovnim izazovima, donijeli su Spagi titulu menadžera svijeta u inovativnosti i kreativnosti, 2009. godine u New Yorku, u velikoj konkurenciji, ispred komapnije Red Bull, u kojoj je tada radio, pet godina. 
Njegovo ime danas vrijedi za jednog od najinovativnijeg menadžera u BiH, i šire. Ideje koje Spago kreira usvajaju se na globalnom nivou. On je čovjek koji je rođen da bude drugačiji i da pomjera granice mogućeg. Cestu ne vuče samo za sebe on je često 'utire' i za druge. 
Kada je krenuo razgovor Spagom znala sam da očekuje pitanje iz biznis svijeta, marketinga, možda da ga pitam da mi otkrije neku tajnu uspjeha. Danas, mislim možda i nije očekivao, možda je baš znao da ćemo početi priču sa Mostarom..
 
PN: Nakon rata ponovo rat, ovaj put sa samim sobom
„Na samom početku rata sve što smo imali je uništeno u Mostaru i postali smo izbjeglice u Hrvatskoj pa u Njemačkoj. Moje bezbrižno i sigurno djetinjstvo je prekinuto. Taj moj pad kao s neba u nepoznato bio je šok. U strahu od neizvjesnosti gubim dječiji svijet, brzo odrastam i sazrijevam i počinjem vlastitu borbu da se u tom svijetu snađem, da me prihvati, da postanem njegov dio. To nije bilo bez teškoća. Sve te barijere i teškoće u adaptaciji brzo i uspješno savladavam. Već ispoljavam svoje sposobnosti koje se prepoznaju u školi i posebno u igri fudbala. Uz podršku razvijam te sposobnosti i vještine i već se penjem uz ljestvicu, brže od svih vršnjaka, do najvišeg nivoa do kojeg maloljetnik može stići, do podmlatka fudbalske reprezentacije Njemačke.
Taj moj brzi let u visine otvarao mi je put velikih šansi i uspjeha. Tu me zaustavlja jedan potez. Otac me vraća u BiH. Povratak u Mostar bio je moj pad sa visine na nultu tačku. Na novi početak.“, zaustavlja se Spago kratko, a onda nastavi dalje..
„Po povratku živim moj najteži period života, bez ikakvih šansi na pomolu. Grad neprepoznatljiv. Opisati tu pustoš, to sivilo u gradu, u ljudima i u svojoj duši – nije moguće. Taj sam šok najteže podnio i najduže bolovao. To je bilo stanje totalne krize identiteta; horor – snovi i java drže me i prže u košmaru vrelom kao lava. Pokušavam pronaći neku slamku spasa, tragam za predratnim drugovima i ti susreti na mene su djelovali kao pilule koje vraćaju u život. Tek uz njih moje uši čuju muziku, vraća se osmijeh na lice i budi nadu u spas. I spas će zaista doći...“, sada se već nazirao osmijeh na Spaginom licu. Znala sam da ispričali najteži dio njegove životne priče. Poslije će biti mnogo borbi, ali ni jedna kao ova..
 
PN: Nakon pobjede u sebi u igru ulazi 'dobri duh' 

„U toj sumornoj Mostarskoj svakodnevnici, umjesto svega što smo imali – sada je pustoš. Beznađe. Patnja u duši sate i dane razvlači u vječnost. Ne živim nego trajem, kao kamen kojeg u mraku samo na tren okrzne slab tračak svjetlosti nade i kao da me opominje: tu sam, neću te ostaviti. Zaista, tako je bilo“, počinje Spagin odgovor na moje pitanje kada je došao spas?. 
„Kako objasniti događaje koji slijede“, pita se Spago preko puta mene. Ništa ne govorim, čekam da nastavi..
„Izgubljen, sam, sjedim za  stolom sjedim u kafani, odjednom kao da mi 'dobri duh' spusti  Avaz na sto i šapne mi da ga otvorim. Otvaram i lutajući pogled se zaustavlja na taj sudbonosni konkurs – Red Bull traži menadžera. To me trzne! To je za mene – istog trena pomislim. Ne znam kako, ne znam šta se očekuje od kandidata, ali idem u igru u koju ništa ne ulažem, a mogu izvući glavni zgoditak. Sreća i igra – su čudo“; osmjehnu se ponovo Spago. Znala sam da iz uvoda prelazimo u zaplet svega onoga što će u njegovom životu poslije događati. 
Gledajući u novine i konkurs, koji će mu promijeniti život u potpunosti i dovesti na listu najboljih i najinovativnijihmenadžera svijeta, Spago razmišlja kako odigrati ovu igru, koja su pravila, kako se ponašati. Razmišlja o tome kako izgleda intervju. „Pitanja su kao upućene lopte i svako mora dobiti jak odgovor sa što više samopouzdanja i iznenađenja; kao što čini vješt i lukav igrač u pokeru, sa lošim kartama u ruci i uz veliki ulog, blefira i dobija. Znači, svako upućeno pitanje, kao ispucanu loptu moram ga zgrabiti i vješto iskoristiti. To je tok moga razmišljanja o intervjuu“, prisjeća se Spago.
„Ja sam tada već u glavi obavio probu, komisija na svom terenu, predstava traje, zajedno smo akteri u drami. Izvedba nema reprizu“, taj trenutak je za njega bio najvažniji i najsudbonosniji objašnjava Spago. „Ulazim u arenu gdje se odlučuje, ostati ili propasti, ali mirno bez titraja straha od neuspjeha na licu. Pripremio sam sebe za neuspjeh kao što stoik prihvata smrt, ali ja, ovako nemiran, ne mogu biti stoik“, tu se oboje nasmijemo, a onda nastavi dalje. „Meni više odgovara lik antičkog epskog heroja koji se odvažno upušta u nepoznato, u borbu, ali kada zapadne u bezizlazne nevolje njemu olimpijski bogovi priteknu u pomoć i spase ga. Umjesto olimpijskih bogova, uz mene je bila sreća i spašavala me. Bez nje, sva moja upornost, vještine, intuicija ne bi mi bili dostatni u savladavanju prepreka na mom putu i u postizanju uspjeha u svojim aktivnostima. Moja priča ne bi bila vjerodostojna i kompletna kada se u njoj ne bi našao moj odani pratilac i saučesnik – sreća“. 
 

PN: Osvajački nemir traži nove izazove – duh je pušten iz boce
Prije nego se otvore vrata koja će zauvijek promjeniti Spagin život, iz Mostara ga odvesti do dalekog New Yorka po nagrade, ostao je još jedan izazov. Predstaviti se u dvije minute i biti bolji od 1500 kandidata koji baš kao i on žele ući unutra. Mjesta ima samo za jednog... 
„Osvajački nemir u čovjeku traži nove izazove i prihvata ih. Svaka dostignuta tačka za alpiniste i dugoprugaše samo je momenat na otvorenoj stazi“, govori Spago i kreće priča o intervjuu i o otvaranju vrata velikog Red Bull-a. 
„Na upit hladnokrvno saopštavam osnovne biografske podatke. Odmah ide pitanje od njih zašto sam se prijavio na konkurs?. Dajem odgovor: 'Momku velikih ambicija i samopouzdanja odgovara velika firma jer su u njoj veliki izazovi i velike šanse. Spreman sam na to'. Odmah, za 10 sekudni drugo pitanje: 'Šta biste radili u Red Bull-u'. To pitanje prepoznah kao strijelu koja direktno pogađa moje samopouzdanje. Nisam im dao ni tren da čekaju odgovor. Mozak mi kao kompjuter reaguje. Dobijaju odgovor kakav suvjerovatno najmanje očekivali. Na izazov – izazovom reagujem brzo, hrabro i samouvjereno. (Za neke uši možda i drsko.) Ja pitam: 'Kakvo je to pitanje? Kakav odgovor očekujete? Ne možete mi postavljati takvo pitanje kada to ne priliči.' Nastavljam. 'Ja sam pred vratima i kucam da mi se otvore i da uđem u nepoznatu ali poželjnu laboratoriju. Od vas očekujem da mi omogućite pristup. Uvjeravam vas da ću se tamo snaći brže nego što očekujete. Ako mi pružite priliku, ako i zaboravite ovo neprimjereno pitanje, vjerujte, poslije 6 mjeseci dobit ćete kvalitetan odgovor.'“ priča Spago završavajući intervju sa njima na vrlo neobičan način. Većina kandidata iskoristila bi minute intervjua za što bolje predstavljanje sebe, ali ne i Spago.. 
„'U mojoj krvi – pola je hercegovačke, ali me služi kao da sam čistokrvni Hercegovac', nastavljam intervju sa osjećajem da igram igru Aske ispred vuka iz Andrićeve priče“, prisjeća se Spago. 
„Tamo prežive samo žilavi, uporni i dovitljivi. To iskustvo je temelj odgoja mladih. Ta specifična filozofija života uči se od malih nogu. Kakva je to filozofija, kako se uči – pokazat ću na dobrom primjeru. Nas djecu već od 5 - 6 godina uče plivati, brzo, surovo i opasno. Pojedinačno nas ubace u brzu Neretvu, a drugi čekaju 100 metara nizvodno. Šok! Propadaš, grcaš ali se boriš za život – mlataraš rukama i nogama da dođeš do zraka. Bez svjesne kontrole, samo tijelo reaguje pokretima koji ga spašavaju. Te minute su borba za život gdje se u trenutku ovlada vještinom spasa, izranjaš glava iz vode. Stižeš do ruku ispruženih da ti pomognu, ali ti već sebi i drugima pokazuješ  - ja plivam! To su lekcije filozofije života. To nije filozofija čekanja (Godoa). Već sasvim mlad moraš 'uskočiti' u životnu rijeku, da iz tebe šiknu snaga, volja, samopouzdanje presudni za borbu, da te ne progutaju vrtložni virovi i cijepaju podvodni grebeni, da se održiš da živiš. Već sam rano apsolvirao kratke kurseve ove filozofije, ona je u mom biću; glavi, žilama krvotoka. Ona me bodri i gura – uskoči u životnu maticu hrabro, samouvjereno i plivat ćeš. To me dovelo ovdje i pun samopouzdanja sjedim ispred vas. Završio sam. Nije bilo više ni pitanja ni komentara.“ zaustavlja se Spago, uz objašnjenje da nije mogao na njihovom licu vidjeti reakciju. Nije znao da li je loše, dobro ili odlično.. Poslije nekoliko dana – poziv:
„Edo primljen si!, i danas mi u sjećanju odzvanjaju riječi čovjeka iz Red Bull-a. Zanijemo me. Talas uzbuđenja i radosti me guši. Vrata se otvoriše. 'Edo sad pokaži šta možeš', i sebe učvršćujem u uvjerenje ja ću se snaći. Tako je i bilo. Brzo se pokazala snaga moje volje. Punim jedrima krećem u rješavanje problema u realizaciji programa, predlažem nove sadržaje za jačanje i proširenje tržišta. Moj doprinos se brzo pokazuje, rezultati sve bolji, postaju impresivni. Dobijam priznanja, pohvale uspješnog menadžera. Moj doprinos je nemjerljiv u povećanju prodaje 800% za osamnaest mjeseci.“, priča Spago o svojim početcima u ovoj svjetskoj kompaniji. 
Svojom inovativnošću, sposobnošću i upornošću uspjesi i priznanja se nižu. Najreprezentativnije je ono u New Yorku gdje je Spago proglašen menadžerom svijeta 2009. godine u inovativnosti, kreativnosti, iznalaženjem novih rješenja na poslovne izazove, odnose sa medijima, javnosti... Nakon te nagrade i povratka u BiH, internacionalna kompanija Phillip Moris se raspituje za njega i počinju sa svojim ponudama za prelazak u njihov tim. To je ujedno i priča, koja nas je dovela do Spage. 
„Ja sam putnik. Bezbroj visova ispred mene mame me da svoj biljeg gore urežem i oslušnem novi zov. Još sam relativno mlad, sa dosta snage, ali ne pravim velike životne planove za budućnost. Ja sam kao lovac, ščepam šanse na putu i činim sve što mogu da savladam njihove izazove. Prelazak u Phillip Morris doživljavam kao odlazak igrača u veći Klub“, završava Spago. 
Mi u BiH smo zaboravili da je moguće uspjeti na ovaj način, da se vrata otvaraju sa bilo čim osim sa novcem.
„Moj primjer govori: nikad ne reci nikad. Put iz svake teške situacije tražite sami, odlučno, samouvjereno i hrabro. Do tebe je. Ne čekaj poziv ili pomoć, kreći odmah! Ove poruke bi zvučale kao puke parole da nisu izvedene iz iskustva.“, govori Spago potvrđujući tezu koju smo imali na početku, da sjedimo sa jednim od onih ljudi kojima je sve moguće. 
 
PN: Sreća je doživljaj sebe
 
„Hrabro idem u nove izazove. To preporučujem svakom mladom čovjeku. To me hrani. Moj život je samoiskušavanje u svijetu. Tako živim, 'tako rastem'. Imam unutarnju potrebu da budem uspješan, da se tako dokazujem pred sobom i drugima; sa Prenja na Alpe, pa Himalaje i dalje na Mjesec i još dalje, dalje... Sreća se ne može mjeriti nečim što se može kvantificirati. Ona je u suštini doživljaj sebe, doživljaj svog uspjeha u ostvarivanju svojih ciljeva“, objašnjava Spago nastavljajući priču o tome koliko je važno pronaći svoj put za istinsku sreću.
 
„Nisam slučajno govorio o hercegovačkoj filozofiji života, to je važna činjenica. To je blisko germanskom duhu i mentalitetu od kojeg je nešto u meni ostalo iz iskustva stečenog iz života tamo i to je ono što me stalno pokreće. To nije preovlađujuća karakteristika Bosanca. Da to potvrdimo. Pođite kroz sokake na Baščaršiji. Tamo ćete vidjeti u maloj radionici; otac iskucava bakarne tanjiriće i kafene šolje, sin pored njega oponaša rad oca, pa ide po burek, kolače, kafu iz susjedstva do Slatkog ćoška. Isti ambijent u kojem je radio djed tako će i unuk sa malo inovacija i poboljšanja po onoj:“Pleti kotac kao otac“. 
To je slika mentaliteta koji se sporo mijenja. Međutim već se u Bosni vide ohrabrujuće promjene, još uvijek male da promijene stanje i sliku ovdašnjeg mentaliteta. Duh germanskog mentaliteta, prepoznatljiv u „duhu protestantizma“ gore veoma prisutnog, ta težnja ka višem može se pokazati u zahtjevu – sin sa očevih pleća mora kročiti dalje bar jednu stepenicu, da se penje po onoj 'Gdje ja stadoh ti produži'. To je u biti nemirenja sa dostignutim, to je duh progresa kakav treba afirmisati u Bosni. To je u ljudskoj prirodi pokretač koji je ljudsku vrstu izveo u historiju razvoja do danas.
U svakoj populaciji i svakom narodu ima najmanje 10% onih sa sposobnostima i aspiracijama za „više“, ali okruženje u kojem žive ne daje šansu. BiH tu ne stoji dobro. Ovdje ima dosta onih sa velikim potencijalom koji nose u sebi, ali u BiH će ostati najvjerovatnije „uspavani“, dok oni koji odu u svijet, u drugačije okruženje to uspješno pokažu. Ja sam svoje sposobnosti pokazao i razvio samo uz srećne okolnosti da sam pokucao gdje se daje podrška sposobnim i ambicioznim. To govori da nisam mađioničar, čudotvorac ali nisam ni bez sreće. Ona me prati, a ja se trudim da svoje mogućnosti maksimalno ispoljim.“ objašnjava Spago dodajući da su volja i sreća njegovi vjerni pratioci. 
 
PN: Sve je nepredvidivo, samo je promjena sigurna
 
Nije teško primjetiti da je Spago vrlo energična osoba, sa druge strane razgovor sa njim je vrlo prijatan, miran, i neobično zanimljiv. Pitam ga kako uspjeva biti 'brzi mudrac'.
„Po temperamentu sam dinamičan, moćna mašina u akciji. Međutim postoje poslovi u kojima se moram obuzdavati i sebi govoriti – oprez! Pripreme za akciju to traže jer je priprema složena i odgovorna.. Sve ljudske odluke prati neizvjesnost i strah od neuspjeha. Zato je u odmjeravanju i preuzimanju rizika pri izradi projekata, programa i odluka mudro priznati postojanje nepredvidivog i neizvjesnog i ozbiljno ga tretirati. Zato ja pri izradi projekata i odluka koje predlažem da se uvedu u poslovanje firme, ozbiljno uzimam ova upozorenja i stečena iskustva pa pri tome svoj temperament obuzdavam i držim pod kontrolom. U tome sve više nastojim i sve više uspjevam.“ objašnjava Spago, nastavljajući isticati važnost opreza u ovom neizvjesnom svijetu. 

„Zašto je predostrožnost potrebna? Zato što je sve neizvjesno. Svjetska ekonomija, tržište poslovni ambijent – više su haotični nego uređen svijet. To je ogromno polje ljudske prakse u kojem je nesaglediv broj aktera različitog značaja i moći, koji se prepliću, sudaraju, udružuju, propadaju, naglo rastu od minimalnog do planetarnih dimenzija; od „titraja leptirovog krila“ do moći cunamija na tržištu.
Promjene su tako brze da izmiču svakom naučnom poduhvatu. Ekonomski fakulteti, instituti, naučne knjige ekonomista sa najvišim naučnim priznanjima, nobelovci ne daju pouzdana predviđanja o budućnosti. Najbolje to govori primjer iz SAD. Tamo su trojica nobelovaca iz oblasti ekonomije udružili sredstva i formirali firmu. Pored svih predviđanja uspjeha te firme ona je bankrotirala za 18 mjeseci. A koji direktor firme, finansijer, ne bi poželio imati za menadžera ekonomistu nobelovca. Pored svega, ničiji projekt ne garantuje siguran uspjeh. Zašto je to tako? Zato što nauka stvara slike, otkriva kauzalne veze među pojavama koje su se zbile jučer ili danas, a o onome sutra sva su predviđanja nepouzdana, a ponekad tako su „ćorak“ da bi se gatare od njega postidjele.  Gdje su bili svjetski eksperti do predvečerja izbijanja krize koja je buknula i srušila tržište nekretnina u SAD 1987. Zašto su tržišni procesi nepredvidivi? Zato što su nepredvidivi ljudski postupci.“,  priča Spago. 
 
Upravo u psihologoiji, poznavanju mentaliteta i mogućnosti da stvari gleda sa aspekta potrošača, korisnika, doveli su Spagu do brojnih priznanja, kampanja i ideja koje se usvajaju na globalnom nivou. 
„Tržištem ne vladaju racionalni zakoni jer ljudsko ponašanje i odluke koje se donose nisu zasnovane na razumu i logici nego su više rezultat procesa u mozgu koji se odvijaju ispod dosega razuma. (Šopenhauer tvrdi da je razum sluga volje, a ne njen gospodar.) Pri tome, treba ozbiljno istražiti utjecaj emocija na kreiranje odluka i poslovnih projekata te tržišta i tokove poslovanja uopšte.
Na tim saznanjima se usmjerava praksa neuromarketinga koji svojim utjecajima podržava, poboljšava rezultate poslovnih projekata i aktivnosti. Veoma utjecajan savremeni pravac u ekonomskoj nauci, neuroekonomija (Danijel Kahneman i drugi) tvrde da se ne mogu razumjeti procesi u ekonomiji, na tržištu bez poznavanja procesa u mozgu ljudi, posebno oni koji se dešavaju ispod dosega razuma. Tamo je izvorište i intuicije, a intuicija daje rješenja, zaključke i predviđanja brže i često pouzdanije od onih do kojih dolazi razum logičkim procedurama. Ona je srednji put „brzog razmišljanja“, bez diktata razuma i diktata „slobodne volje“. Odluka brza, mudra i produktivna najvjerovatnije je plod ljudi koji su visoko nadareni intuicijom. Ona je jača kod inventivnih, kod pronalazača i umjetnika koji stvaraju svoja djela oslobođeni strogih pravila logike po kojima je uvijek dva i dva četiri. Pokazalo se da su za uspješan rad menadžera potrebna znanja iz savremene psihologije i neuroekonomije. Ova saznanja uklanjaju čuđenje kada poduhvat koji nije razum podržao, proizvede pozitivne učinke. U planiranju, izradi i predlaganju projekata uvijek nastojim da upoznam ponašanja i očekivanja poslovnih partnera sa kojima ću sarađivati u realizaciji projekata. To se pokazalo veoma korisnim i to polučuje sve bolje rezultate“, odgovara Spago.
 
PN: Neko mladima muti misli – moraju misliti svojom glavom
 
Spagu smo pitali kakvu intuciju ima za mlade u BiH? Kakvo je njegovo mišljenje o trenutnom stanju. Odgovara sasvim iskreno i otvoreno. 
 
„Bit ću otvoren u odgovoru, ne želim da ono što ću reći neko iščitava kao politički govor. Politikom se ne bavim ni praktičko ni teorijski niti hoću. Ja sam svoj autodidaktik, sam se brusio za život i stao na svoje noge bez ičije pomoći. Ne dugujem zahvalnost nikakvoj stranci ni pojedincima. Međutim, čitav ću život biti zahvalan onima koji su u meni prepoznali potencijal i pružili mi šansu. Nemam nikakvih ograda ni straha da kažem ono što vidim i mislim.
Ja sam čitav život sa omladinom. Dosta dobro poznajem mlade u Bosni i Hercegovini, pa nešto i van Bosne i Hercegovine. Uz mlade sam svim bićem, mišlju i srcem i dijelim njihove brige. Ne može razuman čovjek da se ne solidariše sa njima i mora poželjeti da im bude bolje, da im se pomognu – da sebi pomognu. Oni za svoju mračnu, jadnu sudbinu traže uzroke – krivce. Sada već dosta dobro lociraju i adresiraju krivce i one najveće među njima. Međutim, od toga ne idu dalje, tek sporadično se udružuju i glasno prozivaju one sa pravih adresa. 
 
Toliko je u mladima ubijena volja, nada i povjerenje u sebe da nešto za sebe mogu učiniti. To ne smije ostati njihova sudbina. A ko će je promijeniti? Oni sami, niko drugi. U ovakvoj bijedi, kakva je u Bosni i Hercegovini, samo mali broj sretnika nalazi ili dobija „štelom“ uhljebljenje i među njima, često, nisu najbolji. Svi ostali nemaju priliku, ali ovdje stavljam fokus pažnje na njih, jer ova situacija treba i traži temeljite promjene ambijenta, boljeg za sve, posebno za mlade i njihovo zaposlenje.

Mora se na sceni pojaviti subjekt takvih promjena. To ne mogu i neće oni koji su omladinu doveli i drže u ovoj situaciji. Ko je taj subjekt? Kako ga ja prepoznajem? Prvo, ja sam rat proveo u Njemačkoj, nisam proživio sve ratne strahote, u meni je ostala zdrava vjera u ljude, posebno u mlade. Ne bolujem od straha i podozrenja od „drugih“. E sada, ko je to u našim glavama „drugi“? To je fantomska slika stvorena ratnom logikom i sudbinom; razbijanjem u parčad svega što se moglo razbiti, a bilo je cjelina. Strah od „drugoga“ koji se perpetuira, prenosi na mlade i „podgrijava“ – treba ozbiljno liječiti kao i svaku bolest i u to uključiti sociologe, psihologe, pedagoge i psihijatre, a „podgrijače“ prepustiti pravosudnim organima. U mojoj svijesti nije „razbijena“ cjelina, iako oko sebe vidim ozbiljne pukotine. Ja tvrdim da je u Bosni i Hercegovini, ako hoćemo vidjeti, omladina jedna-ka, daleko više nego što to ona o sebi misli, jer im misli neko muti. Mlade sputava mnogo obzira, ali se moraju osloboditi tutorstva starijih, misliti svojom glavom o svom životu. Drugo, mladi se moraju družiti i udruživati. 
Želim ohrabriti pojedince da se pokrenu u traganje za zaposlenjem. U odgovoru na ovo pitanje htio sam uvjeriti omladinu da je ona najbrojnija u ovoj muci. Udruženi mogu da biraju umjesto ovih, svoje predstavnike koji će da brinu o mladima kao primarnom društvenom interesu. Drugog subjekta i drugog puta ne vidim, nema ga, na vidiku. Mladi, to je vaša šansa. Ujedinite se na putu vašeg spasa“, poručuje Spago.
 
Sve je bolje od čekanja i pasivnosti, čekanje je najčešće jalovo, a pasivnost štetna. Opasna je po zdravlje; zakržljava tjelesno i mentalno. Pasivnost je bolest koja je podloga za druga oboljenja. Zaposlen ili ne – moraju, posebno mladi, biti aktivni. Aktivnostima stičemo neka iskustva, pa ako aktivnost i ne donosi zaradu – samo iskustvo je dobit. Aktivnost jača volju, organizam, pažnju, razvija neke nove vještine, u aktivnostima susrećemo i upoznajemo nove ljude, preko njih dolazimo do nekih informacije koje nam mogu biti korisne i da preko njih dođemo do neke šanse. Treba prihvatiti i kratkoročne aktivnosti, pomoći susjedima u zgradi, pomoći u uređenju, čišćenju ulice ili grada. Sve to može biti mentalna okrijepa, prevencija, čuvar zdravlja i integriteta ličnosti. 
Da bismo sačuvali integritet, u ovom beznađu bez posla, mora se naći neka aktivnost. Zato u okruženju ima stotine mogućnosti. Ako ste na selu, tamo postoje posebne mogućnosti gdje se mogu obavljati neki sezonski poslovi, branje šumskih plodova, ljekovitog bilja. U Hercegovini ima 120 vrsta ljekovitih trava. Treba pribaviti priručnike o tome gdje su staništa, kada se beru, kako se suše, ko ih otkupljuje i ko ih prerađuje kao sirovine u farmaceutskoj industriji ili kozmetičkim proizvodima. Nekada je u tradiciji u Bosni njegovana uzajamna pomoć i saradnja, pomoć poznatome, pomoć nepoznatome, slučajnom prolazniku, pomoć živima i rad na dobru koje će služiti budućim generacijama. Postoje i sada čitava brda posađenih oraha koja su posadili takvi dobrotvori. Postoje mnoga brda bujnih šuma koje su sadila djeca i omladina po goletima prije 50 godina. Danas kada armija ljudi posebno mladih ne radi, nema takvih akcija kao nekada. Zašto se izgubila ta praksa u Bosni da se može raditi, a da se ne plati, raditi ono što vrijedi kao pomoć drugome ili kao opće dobro. Da li je to proizvod one pitalice koju je neko ubacio u BiH odmah poslije rata i danas je u veoma širokome opticaju – gdje sam ja tu? To znači, neću ništa raditi što mi se ne plati. To nije dobro za Bosnu, nije dobro za mlade. To je atak na našu tradiciju dobročinstva. Zbog toga treba ovo ružno pitanje potisnuti i zaboraviti. Treba biti i ostati aktivan na bilo kojem poslu, iako se ne plati, dok se traži zaposlenje. Ubijeđen sam da za dobra djela slijede neki dobitci, ponekad sa sasvim druge strane i neočekivanom obliku i zato nemojte odustajati od korisnoga rada, jer on može biti ulog za veoma važan dobitak.
Sve to treba redovno pratiti. Moglo bi biti od koristi da pozivate one što ovdje zarađuju novac da ga stavljaju u banke u BiH, da tako jačaju fondove i banke koje kreditiraju mlade u biznisu. To bi svakako ohrabrilo dijasporu da i ona odlučnije svoje ušteđevine stavlja u banke u Bosni i Hercegovini. Za dobro mladih oni će to učiniti više i prije nego što će prihvatiti apel političara koji svoj novac čuvaju negdje, a traže od ljudi od dijaspore da novac koji su teško stekli ulažu u Bosni i Hercegovini. 
Naša omladina nosi potencijal za uspjeh, a da toga nije ni svjesna. Letargija koja je obuzima  hrani malodušnost, a mora se izaći iz čahure mentaliteta u kojem duh provincije ostaje “provincija duha”. Snovi mladih moraju postati pijetlov zov za buđenje, za svitanje novog vedrog dana.
I ovdje, u BiH; po poljima, brdima i dolinama rijeka Bog je posijao sjemena za rodne i zdrave plodove, ali ih treba osloboditi iz izraslog korova. Uz trud i njegu urod mladorasti sve će nas okrijepiti; vratiti nam izgubljenu nadu i vedar osmijeh na lice.
Na kraju, upućujem zdravicu nade i dobrih želja omladini u BiH. Vivat, kreskat, floreat! - Da živi, da raste, da cvjeta!
Pričali smo o svemu važnom ali najmanje o Vama? Kako Putnik provodi slobodno vrijeme?
„Van redovnog radnog vremena, opet sam dugo 'na poslu'. Taj moj posao, kad se prihvati – traži da se ne mjeri radnim vremenom, on te priziva i veže, dok šetaš, dok naveče ležiš i čekaš san – problem iz posla te trzne: Eureka! Evo rješenja! Skočiš i bilježiš i tako iz dana u noć, iz nedjelje do subote. Putovanja me odmaraju i zabavljaju, uvijek nove maršrute i destinacije. Održavam veze sa dosta poznanika, često postaju prijateljstva; čestitke, poruke, posjete i zajednička putovanja. Već od rane mladosti tako 'trošim dane, a oni mene', poručuje Spago pa nastavlja prisjećajući se najvažnijih lekacija koje dobio u životu, a koje sada na kraju ovog intervju mogu biti odlična završnica, jednako dobra i snažna kao ona priča o djeci i Neretvi koju je pričao na ulaznim vratima njegovog novog boljeg svijeta. 

Ne znam zašto sam osjetila da je baš ovaj dio toliko važan da sam pustila do kraja da ispriča bez ijednog pitanja. Vjerujem da će nekome ko ovo bude čitao poslužiti kao inspiracija za ulazak (ili prelazak) u neki novi bolji Klub. Sigurna sam i da je Spago to isto željeo. 
„Čovjek i ne zna šta je sve ponio iz roditeljskog doma. To se vremenom otkriva u sebi. Ja sam ponio imperativ – čovjek mora ostati čovjek: otvoren za svijet, uvijek iznad profesionalnog horizonta, koji ograničava, troši te ili “kretenizira”. Taj zov u meni spasava me od samozaborava, da sebe ne izgubimo u svijetu i u profesiji. U meni odzvanja eho mnogih priča koje sam slušao u porodici. Neke priče i njihove poruke i poduke tek sam kasnije razumio. Majka je htjela da pričama kod djece izgradi važne stavove o životu. Pamtim kinesku priču sa porukom: “Izvjesno je da ćeš večerati ribu ako se sam potrudiš da je uloviš”. To je ujedno i 'hercegovačka' filozofija života: Ne oklijevaj! Skoči u Neretvu, ne daj se da te potopi – i plivat ćeš. A otac, on je na nas djelovao drugačije, davao nam zadatke problemskog tipa, a manje nas umarao dugim pričama i pridikama. On nas je uvlačio u dijalog oko nekih izreka. Govorio nam je setence, citirao neke  mudrace. Neke od njih su ostala moja trajna tekovina, životni putokazi i svetionici, ekstrakt znanja mudraca za okrepu na životnom putu. Prisjećam se nekih: SABUR! Upoznaj samog sebe. Sve teče. U sve valja sumnjati. Po jutru se dan poznaje, pa stihovi „krhko je znanje“, „valja nama preko rijeke”. A hrabrio bi nas besmrtnim Radovićem: “U situaciji - biti ili ne biti - ja sam za biti”.
Rijetko je nama govorio šta on misli, više nas je poticao da sami mislimo. Čudno, čitav život je bio zagledan u knjige, izgori mu 4000 knjiga u ratu i šok. Od tad jednim okom prati nas, drugim svijet u koji stupamo; kao dirigent čija palica čita partituru, a on osluškuje i bodri glasove i suglasje porodičnog hora.
Nije volio da prepričavamo viceve o Muji, ali jedan nam je ispričao i poslije provjeravao jesmo li ga zapamtili i shvatili poruku koju smo trebali sami naći. Da završimo tim vicom: Mujo, - pitalac pita – šta bi gladan uradio od ulovljenog zeca? Mujo ga pogleda, pa svoju djecu, pa kaže: Jeo bih supu i čekao da se zec okoti. Došli smo do suglasja. Mujo nije pesimist i nije glup. Njegovih 50% čini ga optimistom, drugo, život ga je naučio da se sjeme i nada moraju sačuvati – za budućnost. 

Završili smo razgovor. Jako puno informacija, savjeta, na osnovu ličnog iskustva nam je dao Spago. S druge strane sve što je rekao o sebi je tako primjenjivo na bilo kome drugom. Zapravo je najmanje pričao o sebi a najviše za druge. U meni je tinjalo još pitanje, nešto što sam na početku saznala i što mi se nije uklapalo u slagalicu. Moram ga pitati kako bi bila sigurna. 'Spago to je to, sve ostalo je nebitno' – otkud to čaršiji? 
„Probajte staviti svoje ime i zagonetka je rješena, ako svi to uradimo ovo bi mogao biti savršen svijet?“

Piše: Edin Špago (tekst prenešen uz odobrenje autora za Novi.ba)