PRIČE IZ SREBRENICE/ KADA HOTIĆ ZA NOVI.BA: Gladni i žedni bježali smo od sigurne smrti
Za Novi.ba, Kada Hotić, žena i majka koja je u Srebrenici izgubila svoje najbliže ispričala je svoju potresnu životnu priču. Osvrnula se na godine u ratnoj Srebrenici, na borbu za opstanak, preživljavanje i potragu za svojim najmilijim, ali i na godine koje dolaze poslije rata. O toj borbi u miru bez pucanja i granatiranja, ali u neizvjesnosti i strahu bez prestanka.
Priču prenosimo u cjelosti.
''Ja sam Kada Hotić. U srebrenici sam živjela prije rata sa svojom porodicom, mužem, sinom i kćerkom.Rat nas je iznenadio, nismo bili spremni, a ni slutili da će to biti tolikih razmjera. Svakodnevno smo trpjeli granatiranje sa srpskih položaja kao i iz Srbije s kojom graničimo. Sve je počelo ’92. godine, tako što su prekinute sve telefonske veze sa svijetom, razoren je vodovod i struja ,napadnuta su sela u općini Srebrenica i sve je spaljeno, a tako i drugi gradovi koji su nama najbliži. Veliki broj ljudi je došao, bježao ispred srbo-četnika i sve se je stisnulo na mali prostor urbanog gradskog područja. Ljudi goli, bosi sa malom djecom odjednom su tu u Srebrenici, trebaju smještaj i hranu. Ja sve zalihe što sam imala u svom stanu sam dijelila sa narodom koji je došao iz Bratunca,Žepe,Vlasenice i drugih općina. Ne znam odakle su svi ti ljudi dolazili, uglavnom su svi bježali ispred sigurne smrti.
Moja kćerka je u to vrijeme bila u Tuzli u srednjoj školi tako da više od godinu za nju nisam ništa mogla čuti. Uskoro je nestalo hrane, uglavnom brašna i soli, pa sam bila prisiljena ići u bratunačku općinu zajedno sa narodom iz Bratunca koji su imali tog proljeća posijane njive kukuruzom i tako smo se noću provlačile između četničkih položaja i sve te njive obrali, jer je već jesen ’92. godine. Granatiranje je stalno, napadi, mrtvi ljudi su bila svakodnevnica. Nosila sam preko brda i potoka kroz šume taj kukuruz po čitavu noć jer je opasno ići putevima pa smo se probijali šumama iz jedne općine u drugu, i sva ta patnja i borba za prehranu je bila užasno naporna.
’93. godine u aprilu su u Srebrenicu došle strane trupe UN-a sa Filipom Morionom, gdje smo mi žene tražile da nam se pomogne, i kad je Morion sagledao situaciju koja je užasna i neopisiva komunicirao je sa svojom bazom i rekao nam je da će Srebrenica biti demilitarizovana i zaštićena zona od strane UN-a. Mi smo tada malo odahnuli i ponadali se da će smrt prestati da vlada gradom. I zaista, nakon nekoliko dana su Četnici prestali pucati po gradu. Humanitarne još uvijek nije bilo, glad je već počela uzimati žrtve, pa su nam počeli dostavljati hranu avionima i padobranima. Bacali su je po srebreničkim šumama. Tada smo se malo oporavili od gladi ,ali i dalje smo bili okruženi u malom prostoru odakle nismo mogli nigdje otići. Oružja nismo imali, samo nekoliko pušaka ali municije nema.
Došla je 1995. godina. Naša situacija se ništa bitno ne mijenja. U julu su srbi počeli napadati na zaštićenu zonu, ali bez mogućnosti da se branimo. Nemamo nikakvu šansu, UN je samo štitio svoje vojnike i sebe i 11. jula smo doživjeli genocid i to pod zaštitom UN-a. Tom prilikom su Srbi sa svih prostora ‘’eks Juge’’ htjeli da nas dokrajče. Ostala sam bez moga sina, muža, dva brata i brata moga muža te mnogobrojne rodbine. Protjerana sam sa drugim stanovništvom u Tuzlu, gdje smo se organizovale kao udruženje da tražimo naše odvedene i zarobljene članove porodice, i ubrzo smo bile svjesne da su naši svi ubijeni i zatrpani u masovne grobnice. Tako smo počele svoju borbu za istinu i pravdu. U Udruženju nalazim način da preživim ove poslije-ratne godine, pričam, svjedočim, tražim i sve što radimo zajedno u Udruženju ‘’Pokret majke enklava Srebrenica i Žepa’’ postigle smo dosta, uradili Memorijalni centar, iznijeli istinu na vidjelo. Uradili smo i muzej genocida. Sve je to iz pomenutog udruženja, odnosno naša ideja, a kako smo to uradile to je duga priča.
Opstajem i živim u toj borbi i to me održava valjda u životu. Borila sam se s raznim bolestima ,kao što je reumatoidni artitis, imala operacije nekih malignih pojava, a Bogami imam i godina dosta .Rođena sam u Zvorniku 1945. Godine, 11. maja, taman na oslobođenje. I tada sam bila siroče, jer mi je otac poginuo u Drugom svjetskom ratu u aprilu 1945. godine pred sami kraj rata.''