GRUPNO SU ME SILOVALI NA DAN MOG VJENČANJA, ZARILI MI NOŽ U TRBUH I BACILI NA CESTU – Kad sam se ipak vjenčala, muž mi je umro

Kada se Terry Apudo nije pojavila na svom vjenčanju, nitko nije slutio da je tog dana oteta, silovana i izbačena iz vozila pored ceste jer su njeni otmičari zaključili da je mrtva. No, njenim mukama tu nije bio kraj.

"Trebalo je to biti veliko vjenčanje. Bila sam pastor i svi su članovi naše crkve došli na vjenčanje, kao i svi naši rođaci. Moj zaručnik Harry i ja bili smo vrlo uzbuđeni oko vjenčanja u katedrali Svih svetih u Nairobiju i ja sam unajmila prekrasnu vjenčanicu", započela je svoju potresnu ispovijest za BBC.

"No, noć uoči vjenčanja shvatila sam da je kod mene dio Harryjeve odjeće, uključujući njegovu kravatu. Kako se nije mogao pojaviti na vjenčanju bez kravate, moja prijatlejica, koja je prespavala kod mene, ponudila je da mu je ujutro odnese. Probudile smo se u zoru i otpratila sam je do autobusne stanice.

Dok sam se vraćala kući, prošla sam pored čovjeka koji je sjedio na haubi automobila. Iznenada, zgrabio me s leđa i bacio na stražnje sjedalo. Unutra su bila još dvojica muškaraca i u djeliću sekunde su me odvezli. U usta su mi utrpali komad tkanine. Trzala sam se, udarala i pokušala vrištati. Kad sam uspjela izvaditi tkaninu iz usta, vrisnula sam: "Danas je dan mog vjenčanja!" Tada sam dobila udarac i jedan od njih mi je rekao da "surađujem ili ću umrijeti".

Silovali su me naizmjenično. Bila sam sigurna da ću umrijeti, ali sam se i dalje borila za život. Kad je jedan od muškaraca izvadio krpu iz mojih usta, ugrizla sam ga za spolovilo. Zavrištao je od boli i jedan od njih me je ubo nožem u trbuh. Tada su otvorili vrata i izbacili me iz jurećeg automobila.

Bilo je to kilometrima od moga doma, izvan Nairobija. Od trenutka moje otmice prošlo je više od šest sati.

Jedno dijete je vidjelo kada su me izbacili i pozvalo svoju baku. Ljudi su dotrčali. Policija je došla i pokušali su osjetiti moj puls, ali nitko nije uspio. Zaključili su da sam mrtva i umotali me u pokrivač te počeli prebacivati u mrtvačnicu. No, na putu sam počela kašljati i policajac je zapitao: 'Je li živa?' Okrenuo je auto i odvezao me u najveću javnu bolnicu u Keniji.

Stigla sam u velikom šoku i nerazgovijetno mrmljala. Bila sam polugola i prekrivena krvlju, a lice mi je nateklo od udaraca. No, medicinska sestra je po nečemu zaključila da sam mladenka i rekla kolegicama da se raspitaju po crkvama nedostaje li negdje mladenka.

Igrom slučaja, prva crkva koju su nazvali bila je upravo Katedrala Svih svetih, gdje je svećenik kazao da je u 10 sati bilo zakazano jedno vjenčanje na kojem se mladenka nije pojavila. Kad su čuli gdje sam, moji roditelji su došli u bolnicu sa svim svatovima, a Harry je čak ponio moju vjenčanicu. Pojavili su se i novinari, pa sam zbog privatnosti prebačena u drugu bolnicu. Tamo su me liječnici zašili i prenijeli mi užasnu vijest: ubodna rana zašla je duboko u moju utrobu i neću moći imati djece,

Dali su mi tabletu "za jutro poslije", kao i lijekove protiv HIV-a. Moj um se potpuno ugasio, odbijala sam prihvatiti to što se dogodilo.

Harry je i dalje želio da se vjenčamo. Tek nekoliko dana kasnije, kad sam bila manje pod utjecajem sedativa, mogla sam ga pogledati u oči. Stalno sam ponavljala da mi je žao. Osjećala sam kao da sam ga iznevjerila. Neki su ljudi govorili da je bila moja krivnja što sam izašla iz kuće ujutro. Bilo je bolno, ali moja obitelj i Harry su me podržavali.

Policija nikada nije ulovila silovatelje. Bila sam u policiji na nizu prepoznavanja, ali nisam nikoga prepoznala, a bilo je bolno svaki put i štetilo je mome oporavku. Na koncu sam otišla u policijsku postaju i kazala: 'Znate što, dosta mi je. Želim odustati."

Nakon tri mjeseca rekli su mi da nemam HIV, ali da treba pričekati još tri mjeseca da budem sigurna. Ipak, Harry i ja smo počeli planirati naše drugo vjenčanje.

Tada mi se obratila Vip Ogolla, osoba koja je pročitala moju priču u novinama, a također je preživjela silovanje. Razgovarali smo i kazala mi je da mi ona i njeni prijatelji žele darovati vjenčanje i to kakvo god želim.

Bila sam izvan sebe. Odabrala sam skuplju vrstu torte, a umjesto unajmljene vjenčanice sada sam mogla imati vlastitu.

U srpnju 2005., sedam mjeseci nakon našeg prvog nesuđenog vjenčanja, Harry i ja smo se vjenčali i otišli na medeni mjesec.

Dvadesetdevet dana kasnije, vratili smo se kući jedne hladne noći. Harry je potpalio peć na ugljen i unio je u spavaću sobu. Nakon večere ju je maknuo jer je bilo vrlo toplo. Legla sam u krevet dok je on zaključao kuću. Kad je došao u krevet, rekao je da mu se vrti, ali nismo na to obraćali pažnju."

Od hladnoće ni Harry ni Terry nisu mogli zaspati, ali sada niti jedno od njih dvoje više nije moglo ustati iz kreveta, osjećali su se preslabi. Harry se onesvijestio, pa zatim i Terry.

"Sjećam se da sam dolazila k svijesti i zazivala Harryja, koji bi mi ponekad odgovorio, a ponekad ne bi. Prisilila sam se da se dignem iz kreveta i tad sam povratila, što mi je dalo malo snage. Puzala sam prema telefonu i pozvala susjedu.

Odmah je došla, ali mi je trebala cijela vječnost da dopužem do ulaznih vrata i pustim je unutra jer sam stalno padala u nesvijest. Vidjela sam lavinu ljudi da ulaze vrišteći i ponovno se onesvijestila."

Terry se probudila u bolnici i pitala je gdje joj je suprug. Rekli su joj da je u drugoj sobi. Kazala je: 'Ja sam pastor i vidjela sam svašta u životu, budite iskreni prema meni'. Liječnik ju je pogledao i kazao: 'Žao mi je, vaš suprug nije preživio'.

Povratak u crkvu zbog sprovoda bio je užasan: samo prije mjesec dana bila je tamo u bijeloj vjenčanici, s Harryjem koji je stajao ispred nje u vjenčanom odijelu. Sada je bio odjeven u crno dok su ga dovozili u lijesu.

Ljudi su počeli govoriti da je ukleta i držali svoju djecu podalje od nje, dok su je drugi optuživali da je ubila svog supruga. Bila je u užasnom stanju, osjećala je kao da su je svi iznejverili, uključujući i Boga.

Obdukcija je pokazala da se Harry ugušio ugljičnim monoksidom.

Terry je sjedila neprestano u kući u teškoj depresiji, sa spuštenim zastorima, i tako su prolazli tjedni i mjeseci.

Svima je kazala da se nikada više neće vjenčati. Bog joj je uzeo muža, i sama pomisao da bi se ikada više morala nositi s takvim gubitkom bila je za nju previše.

No, jedan čovjek - Tonny Gobanga - nastavio ju je posjećivati. Hrabrio ju je da priča o svom suprugu i prisjeća se dobrih vremena. "Jednom me nije nazvao tri dana i bila sam ljuta. Tada sam shvatila da sam se zaljubila u njega", kazala je.

Tony ju je zaprosio, ali ona mu je rekla da kupi novine i pročita njenu priču, a nakon toga da joj kaže da li je i dalje voli. Vratio se i kazao da se i dalje želi vjenčati s njom.

Ona mu je kazala: 'Čuj, ima još jedna stvar - ja ne mogu imati djece, pa se ne mogu udati za tebe."

"Djeca su dar od Boga", kazao je. "Ako ćemo ih dobiti, amen. Ako ne, imat ću više vremena da volim tebe."

Te riječi su bile dovoljne i Terry je pristala.

No, kad su Tonnyjevi roditelji doznali za njenu priču, uprotivili su se ženidbi s "ukletom" ženom. Tonnyjev otac odbio je doći na vjenčanje. Svejedno, Tonny i Terry su se ipak vjenčali ispred 800 uzvanika, od kojih su mnogi došli iz znatiželje. Terry je bila u strahu, a kada su se ljudi u crkvi molili za njih, počela je nekontrolirano plakati.

Nakon godine dana braka, Terry se počela osjećati loše i otišla je liječniku. Na njeno veliko iznenađenje, liječnik joj je kazao da je trudna.

Većinu trudnoće iz opreza je provela u krevetu. Sve je prošlo dobro i dobili su djevojčicu Tehille. Nakon četiri godine, dobili su još jednu, Towdah.

Terry Gobanga danas je sa svojim svekrom najbolja prijateljica. O svojim nevoljama napisala je knjigu 'Puzanje iz tame' jer je željela ljudima prenijeti nadu. Pokrenula je i organizaciju Kara Olmurani koja radi s ljudima koji su preživjeli silovanje (ne žele ih zvati žrtvama).

"Oprostila sam svojim napadačima. Nije bilo lako, ali shvatila sam da samo gubim uzrujavajući se zbog ljudi koje vjerojatno uopće nije briga. Moja me vjera također potaknula da oprostim i ne vraćam zlo za zlo.

Najvažnija stvar je žalovati. Prođite svaki korak toga, sve dok niste spremni učiniti nešto u vezi svoje situacije. Morate nastaviti dalje, puzeći ako treba. Ali idite prema svojoj sudbini jer ona čeka, i vi morate krenuti i dohvatiti je."

(Jutarnji.hr)