Mladi Amerikanci jako su zavidjeli Jugoslavenima, a razlog je baš divan

Da, dobro ste pročitali naslov. Mladi Amerikaci zavidjeli su svojim vršnjacima u Jugoslaviji, a razlog će vjerojatno i vas oduševiti.

Lipanj 1979: Mladi Amerikanci zavide Jugoslavenima na nekim stvarima koje su nama sasvim normalne i obične...

"Kao što je to red pri upoznavanju, da vam se prvo predstavim. Zovem se Marijana Radivojević, ili jednostavno Mary. Imam 19 godina. Da me kojim slučajem sada slušate pao bi vam u oči moj naglasak i specifičan izgovor slova "r". Lako biste pogodili da sam ovdje u Beogradu u gostima. Kod ujaka i bake.

Rođena sam i živim u dalekom Milwaukeeju, gradu na obali jezera Michigan. To je jedno od onih pet Velikih jezera s kojima "kuburite" u ukrižanim riječima. U stvari, tu se nalazi sam centar grada, dok su predgrađa svuda naokolo.

U jednom od njih, dosta udaljenom, živim sa starijom sestrom Julie, studenticom medicine, i roditeljima. Oni su se odselili iz Beograda još 1957. Tata Milenko je inženjer, a mama Vera radi kao laborant u bolnici.

U Milwaukeeju živi oko dva milijuna stanovnika. Od mnogobrojnih tvornica najpoznatija je ona koja proizvodi pivo - zove se Schlitz, u njoj radi moj tata. U samom centru ima nekoliko nebodera, nekoliko velikih muzeja, fontana. I još nešto zanimljivo - tri velika staklena vrta u obliku polulopte.

Ulice su prostrane i široke, i povezane su s putevima koji vode ka periferiji. Iako ima puno automobila, nema gužve poput ove beogradske, jer u jednom pravcu postoje tri vozne trake. A automobil je stvarno velika potreba. Od moje kuće do najbližeg autobusa treba mi dvadesetak minuta. Tu gdje je stanica nalazi se trgovinski centar koji postoji u svakom predgrađu. Dakle, na "četiri kotača" idem po kruh. Vozački ispit sam položila prije tri godine. Vožnja se uči u školi, to je predmet sličan tehničkom obrazovanju kod vas.

Što se škole tiče, već znate da mi učimo malo u odnosu na ono čime vas opterećuje vaš školski program. Ja sam sada na prvoj godini fakulteta, a moje školovanje do sada je izgledalo ovako: u petoj godini pošla sam u vrtić koji je kod nas obvezan; godinu dana kasnije započelo je moje osmogodišnje školovanje (s tim da se sedmi i osmi razred, za one koji se ne školuju dalje, računa kao srednja škola) i gimnaziju koja traje četiri godine.

Uči se vrlo malo predmeta. Sada na fakultetu mogu birati koliko hoću predmeta, od ukupno sedam. Na trećoj godini ću izabrati smjer i uzeti stručne predmete. To će najvjerojatnije biti tehnika.

Prijateljstva se rijetko sklapaju. I ako se sklope tijekom školovanja, traju dok se ne završi škola. Amerikanci su "hladni" ljudi. Svatko gleda svoj posao i rješava svoje probleme. Mladi se ne druže kao kod vas. A gdje bi se nalazili i uvečer izlazili kada je onima ispod 18 zabranjen odlazak u disko?

O restoranima i alkoholu da ne govorimo. Nešto što je vrlo čudno je to da se drogiraju čak trinaestogodišnjaci i malo stariji, dok je daleko manji broj mojih vršnjaka koji to rade. Sportski tereni za ragbi, košarku, bejzbol, golf i kuglanje su posjećeni dok se ne napuni tih 18 godina i ode u neki od privatnih disko klubova, u kojima za razliku od ovih ovdje koje sam posjetila, ima stolova kao u restoranu. Obično sviraju neke neafirmirane grupe.

Mladi se počinju zabavljati oko četrnaeste godine i njihovi roditelji smatraju da je to sasvim obična stvar. Čak s porodicom odlaze i na ljetovanje. Međutim, s roditeljima koji su se doselili iz Jugoslavije, to baš nije slučaj.

I odlazak u kino  zavisi od starosti. Tu je također izvršena podjela na filmove koji mladi mogu gledati sami, uz pratnju roditelja ili ih uopće ne mogu gledati.

Prošlog siječnja vi ste imali priliku da na TV vidite kako nas je zatrpao snijeg. Da se to kojim slučajem desilo ovdje u Jugoslaviji ili bilo gdje drugdje, to ne bih mogla vidjeti. Naša TV (a svaki veći grad ima svoju TV stanicu), koja ima šest kanala, emitira uglavnom informativni program o događajima iz Milwaukeeja i okoline. Zabavni program je isključivo američke proizvodnje, ništa strano.

Koncerti se održavaju na stadionu, vrlo često. Među posljednjim gostovali su nam Rolling Stones, Bee Gees, Olivia Newton-John (bez Travolte). U sjećanju će mi ipak najduže ostati onaj Elvisov, od prije nekoliko godina. Bio je odlično posjećen... Ulaznica za svaki koncert - 10 dolara.

Na putu do fakulteta ili dućana  najviše vremena provedem uz muziku s radija u autu. Mnogo je privatnih radio-stanica i svaka je drugačijeg žanra (samo klasična, samo zabavna muzika... ). Nešto poput "Studija B", nažalost, nemamo.

Ja, evo, ovdje ljetujem i lijepo mi je. Moji vršnjaci u Americi koji najčešće ostaju kod kuće - rade i rashlađuju se na bazenima. Beogradom i Jugoslavijom sam oduševljena. Ljudi su divni, ima se gdje izaći i zabavljati. Vjerujte da bih rado živjela ovdje. Jadransko more veoma volim. Posjetila sam Crnogorsko primorje i srednju Dalmaciju. Ovog ljeta mjesec dana provest ću u Cavtatu.

Moji prijatelji, koji su upoznali vašu zemlju, zavide vam zbog načina života i mnogih drugih stvari koje su za vas sasvim "normalne". Ovdje mlad čovjek ima gdje da izađe, zabavlja se i što je najvažnije - mnogo se lakše sklapaju prijateljstva.

Ali, ostavimo to. Bilo gdje da provodite ljeto, želim vam lijep odmor od dosadnog učenja, puno sunca i samo malo hlada gdje ćete se "zavući" i pročitati novi broj lista Zdravo."

Zabilježila: R. Samardžija (Zdravo, 1979.) 

(yugopapir)