MUHAREM EFENDIJA OMERDIĆ ZA NOVI.BA: Post je štit postaču od svega lošeg

"Moj dedo bi iftarski ezan učio ispred naše kuće koja je bila 200 metara dalje od džamije, uzbrdo. Djeca bi po selu osluškivala ezan i onda letjeli u svoje kuće zadihani vičući : učiiiiii. Hodža je u selu jedini pratio vaktiju. Ponekad bi meni dao da proučim iftarski ezan." - kaže u svom prisjećanju na Ramazane iz djetinjstva Muharem efendija Omerdić. 

Muharem ef. Omerdić, danas je u penziji, a bio je šef Vjerskoprosvjetne službe Islamske zajednice. 

Za portal Novi.ba prisjetio se svog prvog posta, te opisao ramazansku atmosferu iz svog djetinjstva, a ispričao nam je i zanimljivu anegdotu iz tog perioda. 

Novi.ba: ​Da li se sjećate Vašeg prvog posta?

MUHAREM OMERDIĆ:  Sjećam se! Prva godina posta u životu ima veliku važnost. Prvi dan posta je prva pobjeda vjerniku u životu. Svakako, to zavisi i od okruženja u kome muslimansko dijete odrasta. Moja kuća u kojoj sam rođen bila je iznimno vjernička. Dedo, otac i dvojica amidža bili su hodže, svi u kući su redovno klanjali namaz, učili u Kur’anu… Svemu je vjera bila pečat: kad se rađa, umire, odlazi na put, vraća sa njega, kad se nešto kupuje, prodaje, izgubi, uči se Ja sin (poglavlje iz Kur’ana), kad je nevrijeme, grmljavina ili jak vjerat uči se ezan itd. Od djetinstva nizašto nisam znao, ni razumio, a da nije bila vjera. I obične stvari su se gledale očima vjere.

Spavao sam sa bratom u sobi roditelja, najmlađi brat još nije bio rođen. Bilo mi je pet godina. Pred sam Ramazan sam završio sa punih pet godina života svoju prvu hatmu, pročitao cijeli Kur’an pred djedom, na mubareć se okupili stariji ljudi iz sela, proučio pred njima gledajući zadnje sure iz Kur’ana, djed mi proučio dovu, poljubim ga u ruku i sve starije u sobi, darovali me, a onda su se iznijele gurabije, kahva i šerbe. Pričaju stariji o Ramazanu, postu, dogovoraju se, a ja slušam, još mi nije sve jasno. Na prvi dan posta ustaje moja mama iz dušeka kad joj nije vrijeme, a ja za njom. Vraća me a ja se borim, hoću sa njom. U velikoj sobi sofra, puna, svi odrasli iz kuće jedu, pa i ja među njih. Zapostim sa njima, ali kad sam poslije ustao tražim da jedem, dadnu mi a onda me svi zadirkuju. Međutim, tu mi je moja zaštitnica nana i veli da nema veze sto sam jeo, još sam mali pa će mi ona “našiti”.

Krajeme šeste godine moga života (rođen sam 13. augusta), bio je 6. maj, zvali su ga “jurjev”, bio je Ramazan, djed je otjerao janjad na dernek u Travnik da ih proda, a dvojica amidža su čuvali ovce. I ja krenuo sa njima. Ovce letaju, bleje, traže svoju janjad, nabrekla vimena od mlijeka a ja ih “svrćem”, letam oko stada. U ikindijsko vrijeme bio sam toliko gladan da sam pobjegao kući i od mame tražio da jedem “ili ću umrijeti”. Ona me hrabrila i odgađala jer se već dan primicao kraju. I bilo je tako. Ostao živ! Moja prva pobjeda, ispostio cijeli dan. Hvale me, miluju i govore ono što je drago djetetu. Mati mi je navečer u našoj sobi pričala o postu, što se cijeli dan posti, kakav čovjek treba biti u postu, šta dragi Bog za to daje postaču, kako je ružno nepostiti, božije kazne nepostačima… U mojoj svijesti nisu ostale samo njezine riječi, već doživljajai i neizbrisive slike.

Eto, od tada postim. Kad sam se vratio sa odsluženja vojnog roka obračunao sam koliko propuštenih dana nisam postio, koliko nisam namaza klanjao i sve po redu, bez prekida postio do zadnjeg dana. Isto tako i sa namazima. To  znači da već postim 62 godine a u 68. sam života. Svaki svoj ramazan koji sam postio držim božijim darom i zahvalan sam Mu na zdravlju i mogućnostima. Klanjat sam počeo i ranije. 

Novi.ba: Možete li nam opisati ramazansku atmosferu u Vašem djetinjstvu?

MUHAREM OMERDIĆ: Pripreme za Ramazan bi počele ranije. U mojoj kući postili su se “ućaluci” (pšost tri uzastopna mjeseca), tj. redžep, šaban i post bi se nastavio sa Ramazanom. Stariji u kući su to redovno postili, a mlađi bi “šarali”. Moj otac je umro prošle godine u postu šabana. Nagovarao sam ga da prekine post, da se malo odmori ali nije htio.

Prvo bi se dolazak ramazanaa vidio kroz post “ućajluka”, generalnog čišćenja kuće, džamije, priprema ramazanske odjeće, opskrba kuće kvalitetnom hranom, oni koji će iz kuće biti teravih imami obnavljali su svoje znanje iz Kur’ana, propise vezane za teravih-namaz… U svemu se vidjelo da nastupa i dolazi nešto vrijedno. Pred prvu teraviju, uoči samog ramazanskog posta, mi djeca bi izašli na jednu uzbrdicu i gledali prema Travniku kad će se pomoliti ramazan preko Mašćeme (lokalitet) u naš džemat.

Imam o tome više sjećanja ali bih spomenuo ova:

Muška djeca bi se vježbali za učenje salavata koje će učiti pred teraviju sa munare. Bilo nas je u selu mašallah! Imam je bio moj djed Osman-ef. I on je odredio starijeg dječaka da pravi selekciju i raspord kad će ko učiti.Taj glavni bi se popeo na munaru i prvi proučio tri salavata sa završecima: ja resulellah; ja habibellah; ja šefi’allah; onda bi pozvao dvojicu slijedećih i tako redom sve do ezana. Za jednu noć se ne bi mogli svi izredati pa je taj glavni “salavatdžija” pravio redoslijed za slijedeću noć. Kad sam ja proučio prvi salavat ovaj glavni me je držao na rukama jer nisam mogao dokučiti otvor na šerefi. Sutra mi je dedo donio “skemliju” na munaru, malu drvenu stolicu i prikovo je da se mališani ne propinju.

Dječaci koji su bolje učili počeli su i mujeziniti a momci su otišli u rezervu. I tu smo se najecali, ali bude mujezin onaj koji prvi “potegne” Ee’uzubillu nakon što hodža preda selam od sunneta. I ja sam se ugurao među te takmičare ali mi nije uspijevalo da prvi započnem. Onda mi je amidža Mustafa otkrio tajnu da ja mogu “potegnuti” E’uzubillu i prije imamovog selama pa sam tako jednu noć bio “glavni”. Onda je i u tome uslijedio spisak redoslijeda teravijskih mujezina kako ne bi bilo hinle. Kada sada čujem gluhoću po džematima, čas rijetkima, da se prije ezana ne prouči ni jedan salavat, bude mi ledeno okosrca. Gdje nesta tog žara kakav je bio sve do kraja osamdesetih prošlog stoljeća.

Ovo mi je posebno važno da spomenem:

Moja nana bi u toku sehura dežurala i određivala kad će se prestati sa jelom. Po nekoliko bi puta ustajala iza sofre i izlazila na vrata. Gledala je u nebo, ako je vedro, i tačno znala koju skupinu zvijezda treba posmatrati. Kada bi njihov odsjaj izblijedio, ona bi reci: “Dico (djeco) završavajte, ona groma zvizda (zvijezda) je počela bliditi (blijediti).” Dedo bi pogledao u sat I samo klimnuo glavom da se slaže. Tražio sam da mi otkrije tajnu svoga gledanja u zvijezde, nebo je puno zviezda, da mi pokaže koje su to zvijezde koje ona prati i kako ona to zna, pa bi mi rukom pokazivala na jednu skupinu zvijezda i  objašnjavala tu svoju tajnu.

Sada, kad o tome razmišljam, ostanem zadivljen našim nanama i majkama u Bosni. Govorili su i govore i danas: muslimanke su nepismene?! Koliko nas ima koji znamo sehursku pomagalu - da gledamo tačno određenu skupinu zvijezda i po njihovom odsjaju određujemo vrijeme završetka sehura I početka posta? Ili: moja nana je učila Kur’an (arapsko pismo), čitala je arebicu (bosanski jezik a arapsko pismo), učila mevlud na osmanskom jeziku (staroturski sa arapskim pismom). Mlađe žene u našoj kući su već išle u školu i znale su i latinicu i ćirilicu, pored arapskog. Moja mati je Ćelebin Mevlud znala napamet napisan na osmanskom jeziku a arapskim pismo.

Novi.ba: Da li možda pamtite neku anegdotu iz tog perioda?  

MUHAREM OMERDIĆ:  Evo jedne koju, kad god ispričam, grohotom se nasmijem: Moj dedo bi iftarski ezan učio ispred naše kuće koja je bila 200 metara dalje od džamije, uzbrdo. Djeca bi po selu osluškivala ezan i onda letjeli u svoje kuće zadihani vičući : učiiiiii. Hodža je u selu jedini pratio vaktiju. Ponekad bi meni dao da proučim iftarski ezan. Jednog ramazana ja sam čuvao tek rođenu janjad da ih ne bi napadale vrane, pa sam od dosade počeo učiti ezan. Bilo se dobro smrklo, crni oblaci, kao da je noć. Bog dade, razvedri se i vidje se da nije još iftar. Po belaju, moj ezan je neko čuo i od usta do usta “učiii”  svo se selo iftarilo prije vakta. Navečer, u džamiji, mom dedi džematlije  “za oči” što je ranije učio ezan, a on kaže da nije on osim da to nije uradio Muharem. Ja uvukao glavu među ramena, šutim, kriv sam, da bi kasnije poneko dobacio: “Muhareme, de ti još koji put prije vakta prouči, a nek ide na hodžinu dušu!” Umjesto krivice ja postah popularan u selu. Tobe ja Rabbiii.

Novi.ba:  Koja je važnost posta? 

MUHAREM OMERDIĆ:  Ramazanski post je jedna od pet temeljnih islamskih dužnosti. Punodoban, mentalno i fizički zdav musliman dužan je neizostavno postiti. Za obavljanje ove dužnosti u ime Boga slijedi neotkrivena nagrada kod Gospodara svjetova. Za svako obavljano djelo u Kur’anu ili Poslanikovim hadisima navodi se vrijednost i nagrada, osim za ramazanski post. Dago Bog je kazao, kako prenosi Poslanik, a.s.: “Post je Moj i Ja za njega imam (neotkrivenu I neočekivanu) nagradu!”

Post je štit postaču od svega lošeg, to je jedino pobožno djelo koje se ne vidi, a svojom snagom djeluje na svo ljudsko biće, preporađa čovjeka, preodgaja ga, snaži, čini ga zdravijim i svjesnijim sebe kao odgovornog bića pred Gospodarem Zemlje i nebesa.

Odricanje tokom posta od hrane, pića, užitaka, negativnih svojstava i poriva čini čovjeka aktivnim u svakom pogledu, do te mjere da postaje spreman odreći se i svoga života ako je to u interesu visokih ciljeva Vjere I života. Na kraju, sa postom dolazi obećani božanski “paket” nagrada koji se ne mogu postići naknadnim napoštavanjem.

Bez opravdanog razloga nepošteni jedan dan Ramazana može se napostiti ali onaj uzvišeni božanski “paket” trajno izostaje. Zakašnjelost nije ravna djelu učinjenom u njegovo vrijeme!