Znakovi da je dijete zlostavljano. Ako imalo sumnjate, odmah prijavite!

Zlostavljanje djeteta ne odnosi se samo na ono fizičko i seksualno koje se vidi na djetetovu tijelu u vidu modrica i rana, već i na emocionalno zlostavljanje (uskraćivanje ljubavi, nježnosti, vikanje, zastrašivanje, vrijeđanje) te na zanemarivanje (uskraćivanje hrane, higijene, zdravstvene skrbi, sigurnog okruženja i slično). Sve vrste zlostavljanja, posebno od strane roditelja, ostavljaju trajne, bolne i snažne posljedice na dijete, pa je stoga vrlo važno što ranije prekinuti zlostavljanje i djetetu pružiti pomoć.

Teško nam ulazi u glavu pa čak i sama pomisao da bi netko mogao godinama povrjeđivati svoje dijete, zanemarivati ga, izgladnjivati i oduzeti mu život. Kad na to samo i pomislimo, osjetimo nalet bijesa i tuge, stresemo se, i kao da nekako instinktivno ne možemo o tome dugo razmišljati jer nas preplavljuju osjećaji nemoći. Normalnim ljudima um jednostavno odbija snositi se s tim grozotama.

Stav “mene se to ne tiče i bolje da se ne petljam” nije ni pravno, niti moralno ispravan. Ako sumnjamo da se događa kriminalno djelo nad bilo kojom osobom, dužni smo to prijaviti. A moral nije ništa drugo do društvena svijest da je zlostavljanje bilo koga, a posebno djece, jednostavno neprihvatljivo i da smo svi odgovorni za zdravlje naših sugrađana te dužni pomoći svakoj osobi u nuždi.

Najteže ga je prepoznati kod male djece do 3 godine, jer kad su tako maleni, često su razdražljivi i plačljivi, brzo se zaprljaju i mogu izgledati neuredno, imaju masnice od padova kad uče prve motoričke vještine, znaju biti bojažljivi, sramežljivi i ne znaju verbalno izraziti što se događa.
Mitovi i istine o zlostavljanju djece u obitelji

Mit: Radi se o zlostavljanju samo ako postoji nasilje
Istina: Fizičko zlostavljanje samo je jedan oblik zlostavljanja. Zanemarivanje i emocionalno zlostavljanje mnogo su suptilniji, ali puno razorniji oblici zlostavljanja. No teže ih je otkriti, posebno kod male djece koja ne znaju ispričati što se događa.

Mit: Samo loši ljudi zlostavljaju svoju djecu
Istina: Mnogi zlostavljači nemaju zao i definirani plan da namjerno i sustavno povrjeđuju svoju djecu. Mnogi su i sami bili žrtve zlostavljanja i ne znaju za drugačije roditeljstvo. Neki roditelji bore se s ovisnostima (alkohol, droge, lijekovi) ili pak imaju nedijagnosticirani mentalni poremećaj. Vrlo često radi se o pojedincima koji su također toliko duboko ranjeni i povrijeđeni, da se ne znaju snositi s vlastitim bolima i patnjama.

Mit: Zlostavljanje se ne događa u finim i dobrim obiteljima
Istina: Odavno je srušen mit da se zlostavljanje djece događa samo u siromašnim obiteljima i lošim četvrtima. Zlostavljanje nadilazi sve rasne, etničke, ekonomske, kulturne, religijske i druge razlike. Često obitelji koji izvana izgledaju savršeno i žive naočigled uredan, kulturan i miran život, u četiri zida kriju jednu sasvim drugačiju priču.

Mit: Zlostavljači djece su većinom nepoznati stranci (pedofili, predatori)
Istina: Iako se zlostavljanje od strane potpuno nepoznatih osoba događa, u najvećem broju slučajeva djecu zlostavljaju osobe koje poznaju (članovi uže i šire obitelji, susjedi ili obiteljski prijatelji).

Mit: Zlostavljana djeca uvijek i sama postaju zlostavljači
Istina: Zlostavljana djeca pod većim su rizikom da i sami postanu zlostavljači kao odrasli ljudi, podsvjesno ponavljaju ono što ih se naučilo u djetinjstvu. No to nije pravilo i mnoge žrtve zlostavljanja postaju vrlo angažirani u borbi protiv zlostavljanja, zaštitnički nastrojeni prema vlastitoj djeci i izvrsni roditelji.
Naše oklijevanje znači patnju za dijete, a možda i smrt

Bez obzira iz kakve obitelji dijete dolazilo, ako kroz duži period primjećujete sljedeće znakove mogućeg zlostavljanja, svakako se obratite sljedećim institucijama: nadležnom Centru za socijalnu skrb, policiji i državnom odvjetništvu.

Ako oklijevate i niste sigurni, smatrate da nemate dovoljno dokaza, imajte na umu da:

– prijavljujete samo sumnju na zlostavljanje i ne morate biti sto posto sigurni niti morate imati dokaze za svoju sumnju
– vaša prijava može biti anonimna
– svojom prijavom sumnje možda ćete pomoći obitelji
– uvijek se sjetite da je zlostavljano dijete bespomoćno i treba nas da ga zaštitimo ili kako piše na stranicama Hrabrog telefona: “Čini se da je bolje sumnjati i prijaviti pa pogriješiti, nego čekati da budemo sigurni i time ostaviti dijete samo u problemima koji su preteški da bi se samo nosilo s njima.”
Znakovi koji mogu ukazivati da je dijete zlostavljano

Znakovi emocionalnog zlostavljanja
– dijete je izrazito povučeno, plašljivo, napeto
– dijete je često u strahu da je nešto loše napravilo
– dijete se ne čini pretjerano vezano za roditelja, boji ga se, odbija od sebe
– dijete se ponaša ili “odraslije” ili “infantilnije” od svoje kronološke dobi
– dijete ne uspostavlja kontakt očima, ima vrlo nisko samopouzdanje
– dijete pokazuje iznenadni strah od određenih lokacija, osoba, pa čak i tipova osoba (npr. mala djeca plašit će se muškaraca s bradom ili žena s dugom smeđom kosom)
– dijete ima nagle promjene u raspoloženju i problema u socijalizaciji s vršnjacima
– dijete kasni u govoru, muca i teško komunicira
– dijete često boli trbuh, povraća, odbija hranu ili se prejeda
– dijete je uvijek umorno jer ima problema sa spavanjem (a kao posljedica umora javlja se i manjak koncentracije, fokusa ili pažnje)
– dijete ima snažno izraženi strah od neuspjeha, kritike ili reakcije okoline (pa odbija nove aktivnosti i timski rad)
– dijete se upušta u neželjena ponašanja kao jedini način da uspostavi kontrolu – zadirkuje vršnjake, krade, laže i upušta se u druga rizična ponašanja
– dijete ne voli pričati o svojoj obitelji ili članovima obitelji

Znakovi fizičkog zlostavljanja
– dijete ima česte ozljede, masnice, posjekotine, ranice, opekline, ugrize…
– kada pitate dijete od kuda mu ozljede, ono izmišlja priču koja vam se ne čini istinita ili izbjegava odgovor
– dijete je uvijek napeto, u fizičkom grču, kao da će se iznenada nešto loše dogoditi
– ozljede se ponavljaju na istom mjestu (npr. masnice na rukama od stiskanja, tragovi remena na leđima i sl.)
– dijete se trza na nagle pokrete drugih, glasne zvukove, iznenadne zvukove pa čak i na tuđi dobronamjerni fizički dodir
– dijete odbija ići doma i čini se uplašeno
– nosi odjeću koja nije primjerena vremenskim prilikama kako bi se prikrile ozljede
– dijete pokazuje regresiju u ponašanju (počinje ponovno mokriti u krevet, sisati palac, praviti se da je mala beba i sl.)
– dijete je agresivno, bijesno i nema empatije prema drugima (osobama i životinjama)
– dijete danima ne ide u vrtić ili školu jer roditelj čeka da ožiljci i masnice zarastu

Znakovi zanemarivanja
– odjeća je prljava, neuredna i dijete nije odjeveno u skladu s vremenskim uvjetima
– dijete je većinu vremena neoprano, noktići prljavi i nepodrezani, kosica masna i sl.
– dijete nosi premalu ili preveliku obuću i odjeću
– dijete je bolesno, a nije mu (bila) pružena zdravstvena pomoć
– dijete je često prepušteno samo sebi, bez nadzora i igra se u nesigurnim uvjetima
– dijete danima ne ide u vrtić ili školu
– dijete je plačljivo i stavlja si ručice u usta jer je možda gladno
– dijete je izrazito mršavo
– dijete ima na sebi ožiljke ili masnice
– roditelj izbjegava društvene kontakte sa susjedima kako se netko ne bi približio obitelji i počeo je upoznavati “iznutra”
– roditelj rijetko djetetu u javnosti pokazuje nježnost

Znakovi seksualnog zlostavljanja
– dijete je upoznato s informacijama o seksualnosti koje nisu prikladne za njegovu dob
– dijete se ponaša provokativno
– dijete ulaže puno truda u izbjegavanje određene osobe bez očitog razloga
– dijete se odbija presvlačiti pred drugima ili odbija aktivnosti u kojima će se trebati presvlačiti pred drugima (uključujući i odlazak liječniku)
– dijete na sebe navlači mnogo slojeva odjeće
– dijete vrlo rano pokazuje znakove delikventnog ponašanja
– dijete gubi interes za bilo što, osjeća krivnju, izbjegava vršnjake i sumnjičav je prema svemu i svakome
Znakovi zlostavljanja beba i djece starosti od 0 do 3 godine

Sami ne znaju reći, ali ako ih roditelj na bilo koji način povrjeđuje, bebe i mala djeca zaostajat će za svojim vršnjacima ili pokazivati znakove regresije. To znači da neće govoriti ili će znatno zaostajati za vršnjacima, da će dugo sisati palac i svašta stavljati u usta, motorički nazadovati, predugo piškiti u gaćice ili noću u krevet (odnosno ponovno početi ako je kontrola već bila uspostavljena). Imat će izuzetno jako izraženi strah od nekih ljudi ili svih ljudi, nepoznatih lokacija i situacija. Puno će plakati i teško se smirivati. Zbog lošeg sna i noćnih mora, zlostavljana djeca su ili letargična ili iznimno razdražljiva i nervozna. Vrlo specifičan znak zlostavljanja beba su ugrizi po tijelu.

No osim bebe ili malog djeteta promatrajte i roditelja. Po njegovom stilu života i vanjskom izgledu uočit ćete puno toga. Opija li se, puši li djetetu u lice, prima li sumnjive osobe u svoju kuću, viče li i svađa se, je li neuredna i prljava, ostavlja li malo dijete samo na dvorištu, da li ga grli, ljubi i tješi…

Iako sve navedeno ne mora ništa značiti, može značiti puno.

Stoga promatrajte situaciju i ako sumnjate da je neko dijete žrtva zlostavljanja, prijavite svoju sumnju. Možda mu spasite život.

(Klinfo)