Što učiniti kada "poludite" od ljubavi
Koliko puta vam se dogodilo da se toliko zaljubite da izgubite kontrolu i budete potpuno sluđeni? To uzbuđenje i pomutnja u glavi kada upoznamo nekog tko nam se jaaako sviđa su toliko snažni i fantastični, ali srećom kratkog vijeka.
Jedno istraživanje otkrilo je da je zaljubljenost gotovo ista kao i ovisnost o kokainu. Dvojica neurobiologa iz Londona pratila su moždanu aktivnost zaljubljenih i utvrdila visok nivo dopamina, supstance dobrog raspoloženja, koja ojačava motivaciju, osjećaj zadovoljstva i ovisnosti. Sudionici ovog istraživanja su priznali da pate od nesanice, nedostatka apetita i da se osjećaju ushićeno i euforično - što je vrlo slično djelovanju kokaina!
Naime, naši hormoni, mozak, trbuh i srce doživljavaju nešto poput snažnog potresa. Taj osjećaj pojedini psiholozi nazivaju fazom „strasne ljubavi“. Tada, zahvaćeni snažnim psihološkim potresom, neprestano mislite na svog voljenog, razmišljate koliko ste sretni, idealizirajući ga do krajnjih granica. Srećom, ta faza nije dugotrajna, ali što je uopće izaziva? Endokrinolozi objašnjavaju da mozak kada smo zaljubljeni luči supstance koje podižu raspoloženje i mogu preplaviti dio mozga zadužen za racionalno razmišljanje.
Uživajte u euforiji dok traje, ali znajte da zaljubljivanje ima i svoju tamnu stranu. Vodimo vas kroz dobre, loše, ali i grozne strane romanse... i nudimo vam nekoliko rješenja uz pomoć kojih ćete sačuvati razum.
Jeste li pomalo "izgubljeni"?
Dok plutate u svom ljubavnom mjehuriću sreće, možete početi gubiti kontakt sa stvarima oko sebe. To može biti nešto sitno, recimo zaboravite prijateljicin rođendan ili nešto ozbiljnije. Na primjer, uvjeravate svog novog dragog da imate vremena da na miru zajedno doručkujete, a zbog toga propustite važan sastanak.
Za takve je stvari kriv norepinefrin zbog kojeg su vam misli fokusirane na detalje, ali samo one koji imaju veze s vašim dečkom. Drugim riječima, s obzirom na to da i misli i tako puno energije usmjeravate na njega, prijatelji, obitelj i kolege dobivaju samo „ostatke“. Smanjuje se i aktivnost onog dijela mozga koji je zadužen za osjećaj straha. Vaš unutarnji alarm se ne gasi u potpunosti, ali su veće šanse da zaboravite zašto se nekih stvari trebate bojati. Recimo, da će šef pošiziti ako propustite neki važan sastanak. Sve u vašem životu blijedi u usporedbi s vremenom koje provodite s njim.