Da li je za pad aviona odgovoran depresivac ili psihopata?

Iskazi ljudi koji su Andreasa Lubitza poznavali nisu jednoznačni. Dok ga neki opisuju kao čovjeka koji je odlično funkcionirao, bio simpatičan i veseo, koji je redovno džogirao, bio zadovoljan svojim poslom i životom, drugi navode da je bio povučen te da je prije šest godina imao epizodu duboke depresije zbog koje je odgodio neke ispite važne za karijeru.

Postoje i informacije da je nedavno imao problema u odnosima s djevojkom. U medijima se stoga gotovo jednoglasno kao ključni uzrok katastrofe spominje riječ depresija. No je li uobičajeno da depresivne osobe za sobom u smrt vode i stotine drugih?

Psiholozi i psihijatri uglavnom se slažu da se samoubistvo razlikuje od samoubistva koje uključuje i ubistvo, osobito nevinih, nepoznatih ljudi.

Prof. dr. sc. Vlado Jukić, šef klinike za psihijatrijske bolesti Vrapče kaže da osobe koje čine samoubistvo najčešće to čine same.

"One se zbog svojeg osjećaja depresije žele maknuti da ne smetaju drugima, da im ne budu teret", kaže Jukić.

"Postoje samoubojstva u kojima osoba koja pati ubija i članove svoje obitelji jer misli da će biti jako nesretni ako ih ostavi na životu pa je uvjerena da ih ubojstvom spašava. No da bi netko za sobom u smrt mogao povući cijelu grupu nepoznatih ljudi, u podtekstu psihopatologije uglavnom bi trebao postojati i neki poremećaj ličnosti koji je takve naravi da mu do nije stalo do života drugih ljudi i njihovih obitelji. Takav čovjek, ako isključimo mogućnost da se dogodila nesreća ili da je doživio psihotičnu dekompenzaciju koja se naglo dogodila, što je malo vjerojatno, najvjerojatnije je u svojoj psihopatologiji imao neku psihopatsku crtu, odnosno pomanjkanje empatije", objasnio je  

"Ovo nije prvi put da piloti namjerno ruše avione. Takvi su slučajevi rijetki, no neki mediji spominju da ih je bilo pet, a možda i više. Malo je vjerojatno da će samoubojica napraviti tako nešto bez temeljne bešćutnosti. Čak i ako je u pitanju neka dekompenzacija, depresija ili paranoja, još uvijek je velika vjerojatnost da će osoba počiniti samoubojstvo u nekim drugim okolnostima, a ne u ovakvim. Otvoreno je pitanje može li se u tako kratkom vremenu dogoditi dekompenzacija neke druge provenijencije. Ljudi u takvim okolnostima mogu svašta pomisliti. Sjećam se ljudi koji su u psihozi mislili da spašavaju svijet kada žrtvuju nekoga drugoga. No takve se dekompenzacije ne javljaju neprimijećene i odjednom. One su toliko rijetke da su gotovo nevjerojatne", tumači Jukić.

Psihopati nisu rijetkost

U populaciji, ističe, postoji znatno veći broj psihopata nego što se obično misli. Oni su često vrlo funkcionalni, a nemoguće je sa sigurnošću reći jesu li ili nisu sposobni i u kojim okolnostima učiniti nešto strašno. Nema nikoga ko to može apsolutno procijeniti. 

"Ipak mislim da je značajno manji rizik da će se neka osoba s psihopatskim crtama ličnosti provući kroz sve postojeće kontrole nego da će avion srušiti neki vremenski uvjeti ili tehnička greška. To dokazuju i statistike."

"Nekakav prekid s djevojkom, koji se spominje, u biti ne mora biti kompatibilan s ovakvim ishodom priče. Štoviše, depresiju obično prati nemogućnost funkcioniranja, osjećaj manje vrijednosti i sl. dok čin osvete podrazumijeva držanje konaca u vlastitim rukama. U tom smislu, kada bi rušenje zrakoplova doista bilo čin osvete, ono ne bi bilo kompatibilno s depresijom", rekao je Jurić.

Dr. Jukić smatra da podaci crne kutije koji pokazuju da je Lubitz bio smiren, odnosno da je mirno disao, unatoč preklinjanju kolege pilota da mu otvori vrata i pusti ga u kokpit, ne trebaju čuditi.

"Naprotiv, događa se da se osobe koje počine suicid zapravo saberu trenutak ili čak dan prije nego što ga izvrše jer je za njih puno veće uznemirenje donošenje odluke nego samo izvršenje. Kada je odluka već donesena, kada je Rubikon prijeđen, može se očekivati mirno iščekivanje kraja", rekao je Jukić.

(tportal.hr)