Ove greške roditelji prave kad stigne beba
Ovo su stvari koje novopečeni roditelji rade, a ne bi trebali:
Beba ne boravi u ležećem položaju na stomaku
Ovo je najčešća greška u prvim mjesecima djetetovog života koja sputava njegov normalan razvoj kretanja.
Položaj na stomaku bebu priprema za puzanje jer podstiče tijelo na odizanje. U ovom položaju dijete nauči da se odupire, uspravlja i da krene napred. Održavanjem položaja postepeno uspostavlja ravnotežu – u početku će se kriviti na jednu ili drugu stranu, ali vremenom će vaša beba biti sve bolja.
Stavljanje prstiju u bebine šake
Sve bebe po rođenju imaju stisnute pesnice zbog prisutnog refleksa hvatanja. Ako im stavite svoje prste u šake, jako će vas stisnuti.
Iako je ovo izuzetno prijatan osećaj, nemojte to da radite i takođe nikako ne stavljajte igračke bebi u ruke. Nasuprot tome, bebu mazite po nadlanici, kako biste je stimulisali na otvaranje šake što ona spontano povremeno radi.
Krajem trećeg meseca bebine šake biće otvorene i ona će se igrati sa svojim prstićima. U slučaju da vaša beba u ovom uzrastu i dalje ima stisnute pesnice, obratite se lekaru.
Prerano stavljanje u sedeći položaj
Većina roditelja svoju bebu stavlja u sedeći položaj sa šest mjeseci, bez obzira na to da li ona pokazuje inicijativu za sjedenjem ili ne. Poenta je da ne forsirate dijete jer prerano postavljanje u sjedeći položaj prije svega nije dobro zbog kičme. Kičma u tom uzrastu, u većini slučajeva, nije spremna da drži dete u uspravnom sjedećem položaju. Mnogi roditelji ne znaju da sjedenje djeteta nema toliko veze sa kukovima, koliko sa kičmenim stubom i njegovim razvojem.
Odustajanje od terapije za korigovanje deformiteta
Tri najzastupljenija deformiteta kod beba na rođenju su problemi u razvoju kukova, tortikolis (krivi vrat) i kriva stopala. Neki od njih se vide odmah, a drugi malo kasnije u prvim mjesecima života.
Čim nešto primjete, roditelji odmah vode djecu kod ortopeda ili fizioterapeuta koji preporučuju odgovarajuću terapiju. Nažalost, pojedine mame i tate iz raznih razloga u nekom trenutku odustaju od terapije. Misle da će to proći samo od sebe ili da je ljekar pogrešio, a to nije dobro jer neliječeni ili nedovoljno izliječeni deformiteti ostavljaju posljedice u većoj ili manjoj mjeri za cjeli život.