"Porodica mi jeste pružala ljubav, ali mi je donijela malo toga lijepog"

Porodica mi jeste pružala ljubav, ali mi je donijela malo toga lijepog. Od malena, ukidajući mi stvari, uz riječi da ne treba vjerovati ljudima, bila sam distancirana od ostale djece. Svaki moj savremeniji stav bio je osuđen. Miješali su se u moja prijateljstva i odlučivali sa kim bih MOŽDA mogla da se družim, jer 'prijateljima se nikad ne smije vjerovati'. Previše sam brinula o svojim postupcima, strahovala od mogućih grešaka, skrivala odraz jedne psihički izmučene tinejdžerke. Zbog moje misterioznosti teško sam sticala prijatelje. Smatrana sam zastarjelom, glupom, ili poremećenom. Uz samo 2 drugarice, koje me jedva poznaju, ali smatraju izvorom pozitive, tačno nadomak punoljetstvu, počela da se budim uz zvuke bolničkog osoblja. Zbog tog stresa nalazim se na ivici, nadajući se da će mi se možda jednog dati šansa da budem samostalna odrasla osoba. Samo želim da poručim tinejdžerima 'Ne padajte pod sijenku svojih roditelja samo da bi oni bili srećni'. :)