Sprema se katastrofa: Čitav grad će nestati ako padne Agrokor!

Nigdje se u cijeloj Bosni i Hercegovini s više zebnje ne prati situacija oko "Agrokora" nego u Kiseljaku. Ivica Todorić se "nameračio" na lokalni simbol i ponos – punionicu nadaleko od poznate mineralne vode "Sarajevski kiseljak" – na vrhuncu svoje poslovne ekspanzije, koncem 90-ih i početkom 2000. godine, piše Slobodna Dalmacija.

– Od običnih radnika u plavom kombinezonu, koji su imali udjele od 0,000000001 posto – kaže Tvrtko Milović, novinar i dobar poznavatelj svih prilika u središnjoj Bosni – preko noći je napravio imućne ljude. Ja znam čovjeka koji je do jučer vozio raspadnuti golf dvojku, kada ti ga odjednom u novim "kolima", obnavlja kuću...

Kažu da je takva Todorićeva fiksacija, ravna onoj u pohodu na "Mercator" prije nekoliko godina, imala i jedan razlog u obiteljskoj mu prošlosti.

– Njegov otac Ante ovdje u punionici radio je od 1958. godine, u doba kada je Kiseljakom vladao Tomo Jurišić. Ostao je par godina – otkriva nam Ivo Miro Jović, nekadašnji član i predsjedatelj kolektivnog Predsjedništva susjedne države.

Danas je neka vrsta savjetnika agilnom općinskom načelniku, Mladenu Mišuriću Ramljaku. Za obojicu nema dileme – "Agrokorova" kupnja "Kiseljaka" i sve ono što je uslijedilo priča je isključivo obojena pozitivnim tonovima.

– Što god neko pričao okolo, to vam je tako. Evo pogledajte s prozora mog ureda pa ćete moći shvatiti. Od Todorićeva ulaska trostruko je povećana površina pogona, broj je zaposlenih skočio sa 100 na 300, a da ne govorimo što je dobilo samo mjesto. Zajedničkim smo snagama uredili ovo korito rijeke Lepenice, napravili novi most, izmjestili kamione da se ne okreću u školskom dvorištu... – stao je nabrajati načelnik koji odrađuje već četvrti mandat.

'I moji rade u Konzumu'

U pomoć mu priskače i Jović:

– U Kiseljaku je prije rata zadnji metar nogostupa napravljen još 1957. godine. Općina je na cijeloj svojoj površini imala slovom i brojem 17 rasvjetnih tijela, da bi danas pokrili 104 kilometra. Ili, za cijelog komunizma, tih 45 godina izgrađeno je 270 stanova, od 2004. na ovamo 800. To je zasluga našeg načelnika, ali i ekspanzije poduzeća poput "Kiseljaka". Zato mi danas imamo 1100 više zaposlenih nego prije 27 godina i jedna smo od rijetkih hrvatskih općina u BiH koja nije izgubila stanovništvo.

Po svemu ispada da bi "Agrokorov" slom mogao dovesti gradić nadomak Sarajevu u prilične nevolje. Ali ne – kaže Ramljak.

– Istina je da kada u vrijeme kakva remonta vidiš u radno vrijeme dosta ljudi po ulicama i kafićima, prvi je zaključak: "Šta je, stao Kiseljak!?" Mogli smo učiti i na primjerima Viteza, Visokog ili Zenice kako je to kada je sve nasađeno na jednu nogu, jedan veliki sustav, pa nismo ponovili grešku. Zato o "Agrokoru" nismo ovisni, ali da jesu gospodarska kičma, jesu – pojašnjava načelnik.

Punionica ima koncesiju na tri vrela mineralne vode. Koristi jedno, ono glavno i najveće u središnjem gradskom parku, koji usput i održava, dok preostala stoje kao rezerva ako što zašteka. Za našega boravka u Kiseljaku trajao je remont česme pa Safet Bulut nije mogao svoje boce besplatno napuniti.

– Ova je blaža od one koju možete kupiti u trgovini i meni nekako više paše. Ali otkad je punionica počela jače raditi, nekako je i pao pritisak iz česmi. Valjda hoće prvo sebe namiriti – žali se Sajo, kojemu dvoje ukućana rade u "Konzumu".

Navika, inače, da se u Kiseljak dolazi po vodu stara je desetljećima:

– Imate ženu iz Hadžića – govori nam novinar Milović – koja svaki dan dođe. Radi u Sarajevu i u povratku prije nego što ode kući obvezno svrati u park na česme i toči za sebe. Neće da pije iz špine u Hadžićima jer je uvjerena da je zatrovana osiromašenim uranom koji su koristile snage NATO-a bombardirajući Srbe.

Na ime koncesije, "Agrokor" Općini godišnje plaća iznos od 150 do 200 tisuća konvertibilnih maraka. Prema slobodnim procjenama, svaka peta do deseta marka što na osnovi toga, što poreza na plaću i ostalih davanja slije se iz koncerna u općinski proračun, težak oko 6,5 milijuna KM. Ramljak kaže da im se sve uredno podmiruje i da u ovom trenutku nemaju ni pfeninga nenaplaćenih potraživanja.

– Od kada su ušli ovi iz "Agrokora" niti jednu godinu "Kiseljak" nije završio s dobiti manjom od 5 milijuna maraka neto. Osim mineralne vode ovdje proizvode i "senzaciju", te Sky-colu kojom su osvojili više od polovice tržišta u cijeloj BiH i izgurali Coca-colu. Izuzmu li se mjenice koje je "Kiseljak" kao i ostale članice grupe izdavao za koncern, ovo je po svemu vrlo zdrava i jaka tvrtka i zato nam nije svejedno što će biti – ističe Ramljak.

Strah od novog vlasnika

Milović raspolaže informacijom kako je Ivica Todorić i vrh "Agrokora" u jednom trenutku htio založiti kompletnu tvornicu za hipotekarni kredit u jednoj od banaka.

– Sva je sreća za nas u "Kiseljaku" da se kriza ubrzala i nije mu prošao taj plan – veli Milović.

– Ne trebate biti velike pameti kako biste shvatili da bi i manja tvornica od današnje za Kiseljak bila skoro nenadoknadiv gubitak. Samo vam još u vojarni radi podjednak broj ljudi, ali je problem što od tamo sada po NATO-ovim standardima moraju na burzu rada otići svi vojnici stariji od 35 godina. Treći je naš ekonomski stup Sarajevo i zajedničke institucije. U mojoj ulici živi pet pomoćnika ministara, jer se Hercegovcima, pa čak ni Vitežanima ne isplati raditi za manje od 2 hiljademaraka.

Kada su na vidjelo izbile dubioze moćnog zagrebačkog koncerna, usporedo su krenule i priče o novom vlasniku punionice. Kao jedan od mogućih spominje se baš Coca-Cola, koja u obližnjem Blažuju ima svoju tvornicu. Drugi je potencijalni gazda Karlovačka pivovara.

– Znate što bi se desilo ako bi ušla Coca-Cola? Pa prvo bi ugasili liniju Sky-cole, a to nam automatski znači 100 manje zaposlenih! – načelnikova je projekcija.

Ipak, daleko je veća bojazan i u gradu i u njegovim strukturama ako bi došli Rusi ili Arapi. Prvi na krilima banaka kod koji se gazda naveliko zadužio, dok potonji kupuju sve živo sarajevskom prstenu, a vode su im posebno na meti. Zato je šapa koju je hrvatska država preko "lex Todorić" stavila na "Agrokor" bila poput apaurina za "Kiseljak".

– Jest da kapital nema boje, vjere ili nacije, jest da država nije neki Bogom dani poslodavac, ali ćemo Hrvatsku uvijek prije izabrati nego li Ruse ili Arape. Ako ne netko iz Hrvatske, onda neka barem bude iz Europske unije. Ali bojim se da će se nas malo ili nikako pitati – reći će nam na ispraćaju načelnik Mladen Mišurić Ramljak.

Čitava smjena otišla u pečalbu
U jednome trenutku tijekom lanjske godine punionica u Kiseljaku ostala je bez skoro jedne čitave smjene. Tridesetak električara, viljuškara, vozača i sličnog kadra dala je otkaz i sreću potražili u drugim lokalnim tvrtkama i Njemačkoj, Austriji...

- Radili su za 500 do 530 maraka mjesečno. S druge strane, većina od 300 ljudi ima vrlo pristojne plaće. Godinama su ovi potplaćeni preko sindikata i od svojih šefova upozoravali na svoj status, ali nije bilo sluha. Otišla je priča o njihovu nezadovoljstvu i do "Agrokora" i samih Todorića, ništa im nije pomoglo. Navodno je čak i poručeno da bi iznos mogao biti i manji. Zato se ove godine hvataju za glavu i ne mogu naći sezonce, a ljeto se bliži – ispričao nam je izvor dobro upućen u prilike u "Sarajevskom kiseljaku".

I načelnik Ramljak kaže da je na male plaće upozoravao čitav niz poslodavaca, pa i sami "Agrokor".

– Kad god se ukazala prigoda, poslodavcima sam u oči govorio da ne plaćaju tako malo svoje radnike. Znaju se žaliti da nema radne snage, ali neka plate pa će i imati. Ne možeš čovjeku dati 500 maraka, a potrošačka korpa ovdje u nas je preko 900 KM – veli.

O stanju u punionici željeli smo razgovarati i s predsjednikom Uprave Tomislavom Sliškovićem, ali nam je njegova PR-ovica poručila da je na putu i ne može nas primiti.

Tajna zapisa Evlije Čelebije
Što je starije – Kiseljak kao mjesto ili mineralna voda? E na to će teško odgovoriti i običan svijet, kao i učene glave u mjestu.

Prvi pisani trag 1659. godine ostavio je čuveni turski putopisac Evlija Čelebija. Njegovi su sunarodnjaci Kiseljak nazivali ekši su, što u prijevodu znači – kisela voda.

- Nadomak sela izvire nekoliko vrela vode. Narav vode svakog vrela je različita: jedno od njih sasvim čovjeka otvara više negoli ricinus, jedno vrelo sasvim čovjeka zatvara, jedno vrelo dobro je za svrab, lišaj i ostale kraste po tijelu, a i za frenjak, jedno vrelo izgleda žuto, te ga siromasi meću u razne čorbe, da čorba bude bolja nego s limunom i ružinim sirćetom. Vodu iz ovog vrela i druge vode nazivaju 'ljuta voda', ali svako vrelo ima drugačiji ukus. Od ovih voda pune trgovci od svake boce i raznose od vilajeta do vilajeta – zapisao je Čelebija.

Kiseljak se pio u Dubrovačkoj Republici, na bečkom dvoru, a jedna od izvoznih luka bio je i Split.