''Do kraja života ću živjeti sa bolom i teretom''

Prije par godina mi je ciganka "prorekla" da ću izgubiti dragu osobu u budućnosti, ali da sam ja ta koja to može da spriječi. Da je borba između "Boga (mislila je sudbine) i mene. Da je zamolim da ne priča dalje i da samo ode jer me ne zanima to. Jedne večeri, na svadbi prijateljice, posvađala sam se sa momkom zbog neke djevojke i sumnjala svašta i nisam htjela da pričam sa njim. On je nakon svađe pio i negdje pred kraj me zamoli da idemo kući da ja vozim, pa da prespavam kod njega, jer je popio i bilo bi dobro da neko drugi vozi. Ja mu tu odbrusim i kažem da me briga da će mene voziti moj prijatelj kući, a on neka se snalazi. Molio me, ja nisam htjela. Poslije sat vremena stižem ja kući i osjetim neku tugu i bol ipak je on moja ljubav i napišem da mi je žao zbog svađe i da mi se javi da li je stigao i da se vidimo sutra. Sutra sam dobila poziv da je zaspao za volanom i sletio sa mosta u rijeku i samo datum sahrane. Do kraja života ću živjeti sa bolom i teretom i nikada neće nestati.