"Nedostaju mi naši besmisleni razgovori, da sjedimo u parku i da stavi moje noge kod sebe u krilo"
Ispovijest
Nedostaju mi naši besmisleni razgovori, da sjedimo u parku i da stavi moje noge kod sebe u krilo. Nedostaje mi zvuk njegovog smijeha, topli poljupci, zbunjena faca kad se probudi, njegov miris, humor, šetnje, gledanje filmova, maženje, vođenje ljubavi. Sam osjećaj topline i sigurnosti u njegovoj blizini. Njegova porodica, krevet, soba i odjeća. Nedostaju mi njegove mane i sitnice. Nedostaje mi da idemo ulicom u pola noći i igramo uz pjesme na radiju. Čak i svađe i nesuglasice. Ne znam kako ljudi prebole veliku ljubav i kako se to izbija iz glave, neka mi neko objasni jer više ovako ne ide. Kako neko može samo odjednom da te izbriše iz svog života?
