"Nikad nismo bili u otvorenom sukobu ali se neki hladan prezir i netrpeljivost osjećala"

Na jednoj sjedaljci skupilo se nas nekoliko i jedan lik koga ne podnosim, a i on mene. Nikad nismo bili u otvorenom sukobu ali se neki hladan prezir i netrpeljivost osjećala. Rijetko sam ga viđao i površno znao. A sve zato što smo voljeli nju, koja je poginula u saobraćajnoj nesreći. Popilo se tu, društvo se raštrkalo i nas dvojica ostadosmo sami. Malo nelagodne tišine i onda mic po mic počesmo, prvo nekako izokola i nenametljivo a onda sve otvorenije da pričamo o njoj. Kakva je bila. Šta je voljela. Kako je živjela. O njenoj sestri i mami. O želji da radi na jednom institutu u Švajcarskoj. Sjećali smo je se sa nekom toplinom, i tugom. Sjećali smo se njene radosti i životnog optimizma, pijani i osmijehnuti kao da je tu ispred nas. I kako je razgovor odmicao postajao je to razgovor o nama dvojici, ne direktan ali implicitno veoma jasan. Na kraju mi je rekao ono što sam i sam osjećao: "Znaš od njene smrti ti si sad prva osoba sa kojom sam se povezao." To veče, poslije dužeg vremena, zaspao sam lako.