Kad jauci utihnu...

Odbrojavanje i curenje pješčanog sata koji pokazuje koliko je još dana, sati, ostavljeno BiH da uputi zahtjev za revidiranje tužbe protiv Srbije za počinjeni genocid i agresiju pred Međunarodnim sudom pravde nije počelo krajem januara 2017. kako se to nevješto i vještački pokušava prikazati. Vrijeme je neumitno počelo curiti februara 2007., onog dana kada je Međunarodni sud pravde (ICJ) svojom presudom odlučio, preciznije, oslobodio Srbiju optužbi da je provodila genocid na teritoriju susjedne Bosne i Hercegovine. I, naravno, sukladno sudskoj praksi ostavio našoj zemlji vremenski rok (10 godina) da pokrene zahtjev za reviziju. I za svih ovih deset godina trajalo je političko i, većinski, medijsko ignoriranje te činjenice. Odnosno, na sceni je bilo guranje pod tepih priče o nečemu što nije stvar politike i političkih ili dobrosusjedskih odnosa, već historijskih fakata obavijenih krvlju stotinu hiljada ubijenih, prognanih, silovanih...

 

Dok je zvanična državna politika oličena nekad u Harisu Silajdžiću, potom Sulejmanu Tihiću, ili danas Bakiru Izetbegoviću (riječ je o članovima Predsjedništva koji i imaju ingerenciju nad Sakibom Softićem, agentom BiH pred ICJ koji podnosi zahtjev za reviziju postupka) dosljedno šutila – pred drugim sudom, ICTY, Međunarodnim krivičnim Tribinalom, završavali su postupci i donošene oslobađajuće presude nekim od najdirektnije uključenih visokopozicioniranih vojno-policijskih zvaničnika Srbije u događanja na teritoriji BiH u periodu od 1992 -1995. Oslobađajuće presude ICTY Miloševićevim arhitektama sa terena, poput Jovice Stanišića i Franka Simatovića, Momčila Perišića, ili u konačnici Vojislava Šešelja, u pogledu njihove odgovornosti za zločine počinjenje u BiH, teško da su stvar prava i pravde. Ispravnije je reći kako se ovdje radi o davno sklopljenom dogovoru Carle del Ponte, bivše glavne tužiteljice haškog Tribunala, sa srbijanskim političkim vrhom u vrijeme kada je premijer Srbije bio Zoran Đinđić kojim se štite dokumenti Vrhovnog savjeta odbrane (VSO) na suđenjima u Hagu. Riječ je o najvišem civilnom komandnom tijelu tadašnjih jugoslovenskih vojnih snaga.

Pojednostavljeno, među tim zaštićenim dokumentima, sa kojih nikada nije skinuta oznaka tajnosti nalazi se i onaj koji potvrđuje kako je osnivanje 30. Kadrovskog centra Generalštaba Jugoslavije naložio upravo VSO, a za komandanta Glavnog štaba postavio Ratka Mladića koji je sve vrijeme, uz instrukcije i naredbe iz Beograda, primao i platu. Ili, recimo među zaštićenim dokumentima je ostao je i dio personalnog arhiva Radislava Krstića, srebreničkog krvoloka i izvođača najkrvavijeg dijela genocida, iz kojeg se vidi kako je riječ o visokorangiranom oficiru JNA, a ne slučajnom prolazniku koji se stjecajem prilika obreo u Srebrenici u julu 1995. Ovi i niz drugih dokumenata zaštićeni su, kako smo naveli, zahvaljujući izdajničkom dogovoru glavne tužiteljice Tribunala Carle del Ponte sa srbijanskim političkim vrhom.

 

Međutim, ako govorimo o reviziji tužbe, zaboravlja se nešto drugo. A, to je dio izvedenih dokaza i jedna Međupresuda u slučaju Milošević iz 2004. Tužilaštvo, preciznije sir Geoffrey Nice sa svojim  timom iznio je, a sudsko vijeće prihvatilo, kako je Tužilaštvo izvelo dovoljno dokaza za genocid počinjen u nekoliko općina BiH: Srebrenica, Brčko, Prijedor, Sanski Most, Bijeljina, Kotor Varoš, Ključ i Bosanski Novi. Kako znamo, Milošević će nešto kasnije umrijeti. Međutim, da je kojim slučajem dočekao presudu, ne treba sumnjati u to kako bi sudijama u Vijeću ostalo samo da za Miloševića, a samim tim i kompletan politički, vojni i policijski aparat Srbije, potvrde ono što je napisano u Međupresudi. U međuvremenu, govorimo o periodu od 2007. pa na ovamo, pojavio se još jedan broj dokumenata iz „predmeta Perišić“ koji su isprva bili zaštićeni da bi naknadno sa njih bila skinuta zaštita. Međutim, polovično neupućeni i odsutni Sakib Softić, ali i Amir Ahmić, bošnjački oficir za vezu sa Hagom, u tome nisu vidjeli potencijalnu priliku za priču o reviziji tužbe. Ni to nije najgore u svemu ovome.

U Tužilaštvu tribunala, prema našim informacijama, ostalo je na desetine, stotine dokumenata koji nisu bili zaštićeni na način da je haški sud tako odlučio. Ta dokumentacija rezultat je direktnih dogovora Tužilaštva Tribunala sa zvaničnim Beogradom. Ono što je posebno važno istaći, ako govorimo o reviziji tužbe protiv Srbije, jeste činjenica da ti dokumenti i danas leže skriveni u Tužilaštvu, daleko od očiju javnosti. Ali, ovo je već nešto sa čim je trebao biti upoznat Softić, a što je morao znati Ahmić!? U tom slučaju danas bi pričali o ozbiljnom pristupu u postupku revizije tužbe BiH protiv Srbije za počinjeni genocid i agresiju u kojem su Pale bile sastavni dio i ispostava jednog zločinačkog režima na čijem je čelu bio Slobodan Milošević. Beograd i Pale su, sve vrijeme rata u BiH, sa više ili manje uspjeha, radili na uspostavljanju Republike Srpske sa teritorijalno jasnim ciljevima, uz etnički inžinjering koristeći se jezikom sile, ratnih zločina i protjerivanja.