Teške optužbe iz Srbije: Hadžihafizbegović bi nas bombardovao, samo da je mogao!
Pisac Vladimir Kecmanović u svom autorskom tesktu osvrnuo se na činjenicu da je usred Beograda, na ovogodišnjem Festu, glavnu nagradu dobio glumac iz BiH Emir Hadžihafizbegović.
Ovaj glumac poznat je inače po tome, kako navodi Kecmanović, što je "najznačajnijem reditelju rođenom u ovom dijelu svijeta javno prijetio smrću i po tome što je ponudio originalnu definiciju turbo-folka kao zla kojim klasičnoj muzici naklonjen bošnjački narod pokušavaju da otruju srbijanske drolje.”
Tekst Vladimira Kecmanovića Politika je prenijela u cjelosti:
Na vijest da je prvi dobitnik Gran prixa beogradskog Festa Emir Hadžihafizbegović, glumac poznat po tome što je najznačajnijem reditelju rođenom u ovom dijelu svijeta javno prijetio smrću i po tome što je ponudio originalnu definiciju turbo-folka kao zla kojim klasičnoj muzici naklonjen bošnjački narod pokušavaju da otruju „srbijanske drolje” – svaki evropski orijentisan građanin Srbije morao je da osjeti ponos.
Srbija i Srbi su, tako, po ko zna koji put, dokazali svoju širinu.
Kao što su, onomad, nakon Prvog svjetskog rata, autora parole „Srbe na vrbe” imenovali banom, da bi – pošto je ta parola u Drugom svjetskom ratu dobila širu i obuhvatniju primjenu, a pošto su pomenuti kopirajter i glavni realizator bili opravdano odsutni (jedan u paklu, a drugi u pacovskom kanalu) – nekadašnjeg vojnika austrougarske kaznene ekspedicije prihvatili kao najvoljenijeg sina i višedecenijskog gospodara sopstvenog života i smrti – tako su i danas ostali na visini zadatka.
Naravno, skromni kao što tako širokogrudim ljudima i dolikuje, oni koji su zaslužni što je festovsko priznanje došlo u prave ruke će, dobar vam stojim, tvrditi kako ova nagrada nema veze sa Hadžihafizbegovićevim društveno korisnim angažmanom, već su presudili čisto umjetnički kriteriji.
Ne vjerujte njihovoj lažnoj skromnosti. Bilo je u konkurenciji glumaca i glumaca, među kojima su mnogi bolji od Emira. Ali, izvjesno, u mržnji prema Srbima s njim nijedan ne može da se mjeri.
Pokušaće skromni festovski arbitri da svoj doprinos ovom trijumfu mudrosti, dalekovidosti i morala ospore činjenicom da je žiri bio internacionalan, pa je, samim tim, srpska uloga minorna.
Ni govora! Žiri jeste bio internacionalan, ali su ga imenovali upravo Srbi, pardon, građani Srbije, pa je njihova riječ, opet, bila presudna, a zasluga nesporna.
Posebnu težinu pomenutom podvigu daje činjenica da je jedan od članova žirija bio Srđan Dragojević, i sam žrtva Hadžihafizbegovićeve dobronamjernosti i tolerancije.
Bošnjački glumac je, naime, ne tako davno, bio na čelu harange protiv Dragojevićevog remek-djela „Lepa sela lepo gore”, i dao nemjerljiv doprinos antiumetničkom bojkotu kom je bio izložen jedan od najboljih filmova u istoriji balkanskih kinematografija.
A Srđan ko pravi pravoslavac – ko tebe kamenom, ti njega hljebom.
Pred takvom širinom, zaista, ne preostaje ništa do da se zanijemi. Tako, nijemi, možemo samo da razmišljamo o nekom trajnijem, zvučnijem i mrsnijem angažmanu koji bi laureatu valjalo ponuditi, pošto nije red da Toni Bler pokupi sav kajmak.
Istina je, Hadžihafizbegović nas nije bombardovao, ali samo zato što nije mogao. Da jeste, on nas vjerovatno ne bi zasuo samo osiromašenim uranijumom, nego bi bez suvišnog dvoumljenja sunuo atomsku bombu, pa nije red da ga neopravdano zapostavljamo samo zato što je Englez bio moćniji.
Razmišljanje o angažmanu koji zvezda "Hajde da se volimo” definitivno zaslužuje, međutim, ne smije da nas uspava, pa da, gluho bilo, na svaki pokušaj postavljanja neumjesnih pitanja u vezi sa novim trijumfom festovih mudraca ne odgovorimo što žešće i što gluplje znamo i možemo, kritizera iz mjesta proglašavajući nazadnjakom, ksenofobom, fašistom, i, naravno, direktno odgovornim za Srebrenicu.
End last, bat not list, ne smijemo dopustiti da nas malodušnim učini saznanje da Marko Perković Tompson nije filmski radnik, pa na sljedećem Festu nećemo moći da mu damo nagradu koju je izvjesno zaslužio.
Nikad se ne zna, možda Tompson u dogledno vrijeme sklepa muziku za neki film.
Ako ne, uvijek nam ostaju muzički festivali.
Dobro, ne uvijek, ali barem sve dok, mudri kakvi smo – konačno ne nestanemo...