Srpski Forrest Gump uzdrmao je sve: Lazaru se prije godinu dana osmjehnula sreća, a pogledajte kako živi danas!

Sigurno se svi sjećate dječaka Lazara Rišara iz Sombora, koji je sa sedamnaest godina u starim pocijepanim cipelama i pantalonama, bez sata treninga, pretrčao svoj prvi polumaraton (21 km).

Priča o njemu izazvala je velike emocije na društvenim mrežama, a najviše zbog toga što je njegov život postao mnogo teži i što su ljudi bili okrutni prema njemu.

Lazar je srpski Forrest Gamp. Trčao je polumaratone, maratone, pa i ultramaratone. Već 2011. godine postao je poznat javnosti, kada su o njemu pisale novine, snimane su emisije o njemu na nekoliko nacionalnih televizija.

Tada mu je obećana pomoć od grada Sombora koja, kako se navodi u postu na Facebooku, nikada nije stigla. Međutim, Lazar je dobio pomoć od raznih znanih i neznanih dobročinitelja.

O Lazaru su 2013. godine opet pisale srpske novine zahvaljujući kojima su dobri ljudi prepoznali njegovu volju, pa je dobio posao na benzinskoj pumpi, a u međuvremenu, završio je i specijalnu osnovnu školu.

I sve je izgledalo mnogo bolje nego ranije. Ali, velika porodica u kojoj je živio zloupotrebila je njegovu popularnost i primala je svaku vrstu pomoći koja je ustvari stizala za Lazara.

Živjeli su bolje nego ranije. A onda, kada pomoći više nije bilo, početkom prošle godine, Lazar je na najnevjerovatniji način bio udaljen iz te porodice.

Pod optužbom da je pokušao da napastvuje jednu djevojčicu iz porodice, Lazar je dva mjeseca (od kraja januara do kraja marta) prošle godine, proveo u zatvoru u zatvorskoj psihijatrijskoj ustanovi gdje je bio vezivan, kljukan lijekovima, živeći između nevinosti svoga sna i pakla sopstvene jave.

Poslije dva mjeseca, kada se otkrilo da je sve bilo laž, Lazar je, nalogom nadležnog tužioca, po hitnom postupku oslobođen. Nadoknadu za paklena dva mjeseca svog života nije dobio.

Za vrijeme boravka u zatvoru izgubio je posao na pumpi i ostao bez bilo kakvih sredstava za život, a nije više imao ni gdje da ode. Ali je nastavio da trči. Dobrotom jednog Somborca, skoro pola godine je proveo u njegovom praznom stanu. Radio je gdje god su ga zvali, bilo za hranu, bilo za neku sitnu paru.

Nastavio je da trči. Maratoni, medalje i pehari su se redali (ima ih već na desetine).

Kada je, početkom jeseni, morao da se iseli iz stana u kome je privremeno živio, našao je skromnu sobicu u staroj kući na somborskoj periferiji, u kojoj prespava pod tankim jorgančićem (ostao je bez svih svojih stvari poslije zatvora, jer mu je sve razvučeno, a mnogo toga što je dobio još je ranije razdijelio onima koji nemaju).

Danas je ponosni vlasnik garsonjere u Somboru, koji je dobio zahvaljujući dobrim ljudima.

Na Ostrog odlazi često i provodi po nekoliko nedjelja, gdje pomaže manastirskom bratstvu.

Kaže da mu je tamo najljepše.

(Telegraf.rs)