Kolinda dijeli Sarajevo

Dražesna Kolinda Grabar Kitarović zabljesnula je uskim baščarsijskim ulicama Sarajeva. Osjetilo se da sokacima lepršala dama što ne dolazi sa Balkana. Stigla je iz predziđa civilizirane Europe donijevši jednom, sve mračnijem, gradu svjetlost i sjaj sanjanog Zapada i EU.

Prije toga je, kao i svi lukavi političari, posjetila i džamiju i katedralu, pravoslavnu crku i sinagogu. Iskazujući, iskreno ili ne,  poštovanje prema multireligiji što milenijumima stanuje  u olimpijskom gradu.

S lica joj nisu silazili osmijeh i radost. Da li je i to bila gluma, kojoj bi pozavidjele i akterice sapunica, ili iskreno oduševljenje što su njena državnička putovanja napokon započela. Poslije Sarajeva, u koje se nestrpljivo zaputila, zamislite, automobilom i tako  uzbunila na stotine pripadnika raznih službi sigurnosti Hrvatske i BiH, praveći nepotrebne  troškove, u New York je odletila pticom. Zorno pokazujući da Amerika i nadalje nije tako bliska kao prijestolnica susjedne države entiteta.

I dok se zvjezdana prašina premijernog Kolindinog međudržavnog posjeta lagano sliježe, kovitlac smutnje i podijela je sve jači. Uvažena i najljepša dosadašnja hrvatska predsjednica uzdrmala je Šeher više nego dva nedavna potresa. Zbog nje ponovo ne govori komšija s komšijom, dijele se prijtelji, familije, obitelji. Gore je nego u nezaboravnim scenama „Top liste  nadrealista" pred sami rat.

Rane grada, koji se ponovo razvrstava i prebrojava, još su bolnije  kada se pomene najveći domaći izdajnik koji je pomogao gospođi KGK u političkom gafu i potezu što već donosi nesagledive posljedice. 

U rastućem širenju nepovjerenja i rascjepa nadležne društveno-političke strukture, tajne agencije i službe se, začudo, još drže postrani, umjesto da su s prvim signalima pučkog nezadovoljstva silovito jurnuli u akciju. Ovako stanje se usložnjava što opasno prijeti i u ugledu Hrvatske kao kohezionom elementu u regionu.

Prije dubljih istražnih radnji sada je već lako zaključiti da prva Dama Lijepe naše ima ili loše savjetnike ili slabu službu protokola. Kao zanesenu šiparicu uvukli su je u igru koja je, zapravo, trebala osvojiti narode i narodnosti Sarajeva i BiH. Bez mnogo razmišljanja nasmijana predsjednica je pristala prekoračiti jedan prag ponesena, možda, raznim miomirisima koji otvaraju apetit i lome volju i najjačim karakterima na dijeti. Tim potezom Kolinda Grabar Kitarović ugrozila je i svoju i hrvatsku predsjedničku crtu,liniju.

Pitanje je da li bi došla u kušnju, da li bi popustila ljudskim manama i vrlinama da je na to nisu naveli saradnici i meštri ceremenije posjeta?! Dilema se širi i na razmišljanje nije li ovo bila planirana urota, novi sarajevski atentat na poboljšanje odnosa izmedju zemalja, koje  se u posljednje vrijeme optužuju za međusobna miješanja u unutrašnje stvari i predstojeće izborne utrke. Ili, nisu li Zoran Milanović i Tomislav Karamarko svoje igre izvezli na tudji teren, pokazujući stoljetnu aspiraciju i sud susjeda da je zemlja Bosnica za takve rabote uvijek najpogodnija bila. Zato u njoj napetosti tako dugo i traju.

Više od nazočnosti  KGK u cijeloj aferi  Sarajevo uzbuđuje konačno skidanje maske s lica uglednika kojem su mase beskrajno vjerovale. To je slomilo srca i povrijedilo dušu stotinama hiljada kojima je on bio ikona, svetac blaženik. Vjerujem da je i njemu to sada jasno, ali na to je morao misliti prije prvog ugriza. Ovako je i on skrenuo s linije, iako se posljednjih mjeseci zaklinjao da sa tog puta, koji ni slučajno  nije Titov, nikada skrenuti neće. Hvaleći se kako je sve tanji, lakši. Da li se tako topila i njegova postojanost,uvjerljivost?

A, da je sve bilo čisto ne bi se razigrana Kolinda i on skrivali iza debelih, da li i neprobojnih stakala jednog od najpoznatijih izloga Sarajeva. Iznad njihovih glava, iznad niskog krova bez prestanka je izbijao bijeli dim donoseći prividnost tajnovitosti Vatikana i mirise Istambula. Potamnjeli dimnjak kao da je spajao Istok i Zapad, ali zato nepovratno dijelio   Sarajevo, prijestolnicu Orijenta na Balkanu.

Danas kada su ideje i iluzije nepovratno razbijene i izgubljene pitam se kolika je to snaga u meni da za svakog posjeta Sarajevu imam moć odoliti povijesnoj izdaji. Da li je to beskrajna ljubav prema gordoj bordo boji kojoj je pripadao i zavjerenik  u društvu prve im predsjednice?! Ako je popustio u ovim vremenima balkanskih i regionalnih primirja, koliki bi tek bio kolabracionista da nam puca oko glave kao prije dvadesetak godina.

Ili su i njega nesvjesno zaveli  kao simpatičnu Kolindicu? Možda su ga nazvali koji minut ranije i poručili mu - hitro na Čaršiju predsjednica te čeka! U trku, u žurbi nije ni razmišljao u kakvu zamku upada.

Jer, kako nama "pitarima” iskrenim navijačima blaženog NK Sarajevo objasniti da naš veliki Halid Bešlić, bog koševskih tribina, može uvaženu hrvatsku prvu političarku pozvati na porciju ćevapčića u ugostiteljsku radnju pod imenom "Željo”?! Ma, ne bi to učinio ni u ludilu! Navučen je opasnom smicalicom obavještajnog podzemlja koje i na ovaj način želi pogoršati odnose u glavnom gradu zemlje gdje mjesecima ne mogu podijeliti ministarske fotelje, a kamoli tek državu izvući iz gliba u kojem se naš gradski rival osjeća kao kuće. Niko kao NK "Željezničar” ne zna s loptom po kaljuži njegovog stadiona na Grbavici, prigradskom sarajevskom naselju.

Znam kažu ako u Rajvosa nisu kušao ćevape onda kao da i nisi bio u Sarajevu. OK, mogla je predsjednička blondina pokazati žensku kulinarsku ljubopitljivost testiranjem božanstvenih komadića rolovanog mješanog mesa sa roštilja i u drugim lokalima. Recimo kod Ferhatovića, genijalnih roštiljdžija iz obitelji nezaboravnog Asima Ferhatovića Haseta, legende stadiona „Koševo" i NK Sarajevo. Kod njih ćevapčići još bolje mirišu. A tek somuni sa ćurokotom! Iz njih  izbija sva ljepota ukusa Bosne.

A na Baščaršiji je bio i cijeli niz buregdžinica. Zašto tamo nije svratila draga Kolinda? Da osjeti što su pite i pitice i otkrije što Bosanac poludi kada čuje da neko za burek kaže burek s mesom. Jer on je uvijek i nedjeljivo s mesom, baš kao i što se Čaršija i Sarajevo ne mogu dijeliti. Kada kreneš da ga obilaziš moraš u onom lukavom političarskom stilu s početka teksta. I u katedralu, džamiju, pravoslavnu crkvu i sinagogu. Tek tada znaš da je misija uspjela.

Na kraju, s rukom na srcu, recite po čemu će se najviše pamtiti prvi predsjednički posjete Kolinde Grabar Kitarović nekoj zemlji?

Po Halidu Bešliću i ćevapima!