'Život mi se lagano raspada, ne znam koliko ću još moći da držim glavu visoko'

Život mi se lagano raspada, ne znam koliko ću još moći da držim glavu visoko. U inostranstvu sam, nemam nikog svog i ne poznajem nikog dovoljno dobro da mu se požalim. Muž mi je preko noći postao nepoznata osoba, od divnog muža i oca je postao lutalica koja noćima ne dolazi kući. Opija se, izlazi po klubovima, živi u nekom svijetu gdje misli da je tinejdžer. Kažu da je kriza srednjih godina, depresija, itd. Za to vrijeme, ja i djeca strpljivo čekamo da se popravi, a tajno patimo svi. Ne znam da li da odem ili ostanem, djeca ga jako vole, i on im je divan otac, kad je tu. Sa mnom i dalje vodi duboke razgovore, znam sve o njemu, podrška mi je, tješi me kad treba, ali kao najbolji drug. Ljubav kao da više ne živi među nama. Ne sumnjam da ima neku drugu, da ima, bar bi dostojanstveno otišao. Ovako me moli da ga ne ostavljam i da nas treba, da je bez porodice niko i ništa. Ja ne znam više šta da radim. Osjećam da mu treba pomoć, ali ne znam da li ja mogu da mu je dam....