"Žao mi je što ova gradska djeca nikad neće osjetiti duh sela, kao ja i ostali"

Žao mi je što ova gradska djeca nikad neće osjetiti duh sela, kao ja i ostali. Želim da se vrate vremena kad smo ja i brat (koji je stariji od mene 2 god) išli sa mamom i nanom u polje, da one kopaju, a mi sjednemo na deku sa strane i igramo se. Pa dođe vrijeme doručka, a nana napravi maslanicu prste da poližeš, sa paradajzom, ili sira i kajmaka sa vrućom pogačom. Pa dođe vrijeme kupljenja sijena, pa se ja i brat popnemo na tavan štale i bacamo se u sijeno, ili kad se prebjere žito pa skačemo u ljupu. Ili kad nas je babo vodio u školu kad napada snijeg, pa ja kao "babina mezimica" sjedim mu oko vrata. Ilii kad nana pravi pekmez od šipka, ili turšiju. Pa onda dođe vrijeme branja šljiva za babinu rakiju, uh to nismo volili. I lijepe uspomene kad ja i brat pravimo 'vikendicu' na bašti, od 4 drveta i najlona, kad se sastanemo sva djeca iz kraja i idemo na takozvano 'hodžino brdo' pa se izsankamo do mile volje. Drago mi je što sam odrasla radeći te stvari, a ne kao današnje generacije 'smart telefona'. Pozz iz BiH