Hrabra mama progovorila o gubitku bebe
Nakon višegodišnjih pokušaja da zatrudni, Anu je sreća pogledala i postala je majka divnog dječaka. Ubrzo poslije prvog porođaja saznala je da je opet trudna. Nije ni slutila da je čeka pravi pakao i preveliki bol... Kada se čovjek nađe u ovakvoj situaciji, riječi utjehe ne postoje, vrijeme ne briše trag, a sjećanje je uvijek prisutno.
Ana je doživjela dvije najjače emocije, ljubav i gubitak.
- Kada sam prvi put poželjela da se ostvarim kao majka, nije sve išlo onako kako sam željela. Dugo sam pokušavala da ostanem u drugom stanju. Poznavala sam djevojke koje bi imale odnos sa muškarcem samo jednom i ostale bi trudne. Ali to nije bio moj slučaj. Kada dugo pokušavate da ostanete u drugom stanju, to počinje da vas opterećuje i imate utisak da su odjednom svi oko vas trudni, sem vas. Međutim, poslije upornog pokušavanja, uspjeli smo. Ostala sam u drugom stanju i rodila divnog dječaka - započela je svoju priču Ana.
- Moj sin je imao samo šest mjeseci kada sam saznala da sam drugi put trudna. Poželjela sam da to nije istina. Plakala sam. Nisam osjećala radost i to me je dodatno činilo depresivnom. Saopštila sam mužu vijest i on je bio presretan. Njegova radost me je ponovo rasplakala - bila je iskena.
Anu su mučile sumnje.
- Smatrala sam da sada nije najbolji trenutak, osjećala sam se iscrpljeno. Imali smo bebu koja je i dalje u krevecu, razlika između djece bi bila samo 15 mjeseci i to ukoliko bih se porodila prema utvrđenom terminu. Nikad ne znate tačan datum porođaja, kao što je to bio slučaj sa mojim prvim sinom, rodila sam ga mjesec dana ranije - nastavila je.
Bila je prestravljena.
- Nisam se osjećala spremnom da brinem o dva djeteta u isto vrijeme, i to o dva djeteta sličnog uzrasta, mislila sam da je to zadatak kome nisam dorasla - grčevito nastavilja svoju priču.
Kako to u životu obično biva, uvijek se ostvare dvije stvari, ona koju najviše želite i ona koje se najviše plašite. Ana je jednog dana počela da krvari.
- Bila sam u osmoj nedjelji trudnoće kada sam počela da krvarim. Sa suprugom sam otišla na ultrazvuk. Čula sam kako bebi srce kuca, vidjela sam tu malu "tačkicu" na monitoru i istog trena su svi moji strahovi nestali. Međutim, počela sam da vjerujem u ovaj život u sebi kada je već bilo prekasno. Vidjela sam život koji se nakon pregleda, poslije samo nekoliko dana, brzo ugasio u meni. Bila sam očajna - prisjeća se Ana.
- To je bio najmračniji period mog života. Lakše sam podnijela smrt oca, koji je bolovao od raka, jer sam bila okružena ljudima, ljudima koji su ga voljeli i sa kojima bih pričala i prisjećala se lijepih trenutaka sa njim, a ovaj put je sve bilo drugačije... Ovaj put sam bila sama ili sam se barem tako osjećala...
Smatram da se ne priča dovoljno o pobačaju ili gubitku djeteta, generalno. Zato sam odlučila da podijelim svoju bol sa svima. Sve žene prolaze kroz ogromnu tugu, čuvamo to iskustvo u sebi, ne dijelimo našu patnju. Zaista, da li krijemo zato što to nije važno? Ne, krijemo jer se bojimo da će drugi reći: " Dobro, nije strašno, bolje je što se to dogodilo ovako rano." Bolje? Nikad nije dobro i nikada nije vrijeme za gubitak - kaže Ana.
Poslije ove trudnoće, još jedna je prekinuta. Gubitak još jedne bebe donio je mnogo boli. Srećom, u Aninom životu periode tuge zamijenili su periodi radosti.
Ana za kraj dodaje:
- Imala sam pet trudnoća u životu, a sada iza sebe ima troje prelijepe djece koji me svakog dana čine ponosnom i dostojnom života i još dvije bebe koje vječno žive u mom srcu.
Izvor Blic.