'Ni ime joj ne znam, a nema pojma koliku mi je uslugu napravila'

Desilo mi se jednom u srednjoj da sam pod satom morao da izađem u wc, iako, radilo se zapravo o SMS poruci kojom su mi javili da mi je djed umro to jutro. Stojim tako nad umivaonikom, slijevaju mi se suze niz lice, meni, koji sam uvijjek glasio za najvećeg grubijana i seratora u svojoj smjeni. Odjednom, otvaraju se vrata sa ženske strane, izlazi jedna tiha, mirna cura koju nikad prije nisam nešto primjećivao, gleda me, ja odmah krenem sa "Šta buljiš?!" da je otjeram, a ona samo prišla i zagrlila me. Isplakah se ko kiša, ništa nije rekla, samo pričekala da se smirim i vratila se u svoj razred. Nikada to nije nikome rekla, znam, jer bi me neko već zezao oko toga. Razlog zašto ovo pišem jest šta sam je danas, nakon više od 10 godina, vidio u gradu kako šeće sa kesama iz dućana i nisam skupio hrabrosti da joj priđem... Ni ime joj ne znam, a nema pojma koliku mi je uslugu napravila. Ako ništa drugo, činila mi se sretna. Neka. Zaslužila je. P.S Ako ovo čitaš i prepoznaš se, hvala ti.