Sirijci zbog očajnih uvjeta i spore birokracije iz Grčke žele da se vrate u Siriju

August, sparno i vlažno poslijepodne u sjevernoj Grčkoj, skupina sirijskih obitelji vuče platnene torbe niz pošumljeni brežuljak. Iscrpljeni i nervozni, skupili su se na šljunčanom parkingu pored željezničke stanice. Mogu vidjeti granicu, koja je udaljena samo nekoliko kilometara. Trebalo im je šest mjeseci da dođu do te točke.

Njihovo krajnje odredište je tako blizu. Global Post Investigations napravio je opsežnu reportažu o očajnim uvjetima u kojima se nalaze Sirijci u grčkim izbjegličkim kampovima. Nakon višemjesečnog čekanja, sada žele platiti krijumčarima za povratak u Siriju.

Krijumčar je mahnuo rukom. Roditelji su primili djecu za jednu ruku, ponovno podigli smotuljke s imovinom i krenuli prema stanici. Jedan po jedan spustili su se s betonskog perona na šine. Hodali su pored odbačene odjeće i plahti onih koji su isti put prošli prije njih. Za ovu skupinu izbjegličkih obitelji, kraj tog putovanja neće biti siguran smještaj u Njemačkoj, kao što su se nadali.

Cilj je bio Njemačka

U Grčku su stigli prije šest mjeseci, kada je Evropa zatvorila granice novim migrantima. Nakon što su pola godine zapeli u nepoznatoj zemlji koja se bori s vlastitom ekonomskom bijedom, ove sirijske obitelji nisu krenule na sjever, prema Njemačkoj ili Skandinaviji. Oni se vraćaju u Siriju.

“Dajte mi novac da platim krijumčara i vraćam se u Siriju, odmah!”, rekao je Thaer Al Nahir izbjeglica iz Sirije. U Grčku je stigao krajem februara. “Tamo je smrt brza. Ovdje umiremo polako.”

Al Nahirov je put u Grčku krenuo u jesen 2015., kada je pripremio obitelj za bijeg iz njihova doma u Deir Ezzoru. Njihov grad je smješten na istoku Sirije, a bio je stanište nekih od najgorih sukoba između ISIS-a, pobunjeničke vojske i Assadovih snaga.

Ovaj 39-godišnjak radio je kao policajac. Dao je otkaz da bi izbjegao sudjelovanje u nasilju, nije se htio prikloniti niti jednoj od tri sukobljene strane. Počeo je saditi povrće kako bi prehranio obitelj. Kada je bomba pogodila kuću do njihove, shvatio je da više ne mogu ostati u svom domu. “Morali smo se izvući od tamo, zbog djece”, rekao je. Plan je bio Njemačka, u kojoj bi zatražio azil.

Četiri puta bježali ISIS-u

Krijumčarima je platio da ih izbave iz grada koji je bio opkoljen ISIS-om. Njegovu ženu Darin, i troje djece Muhammada, 5, Abdullaha, 4, i djevojčicu Shahid, 2, krijumčari su stavili u jedan kamionet pun stočnog izmeta. Al Nahir se vozio u drugom.

Presreli su ih militanti ISIS-a nakon čega su oteli ženu i djecu, muškarac je uspio pobjeći. Obitelj je završila na ISIS-ovom sudu, udaljenom 65 kilometara. 
Zahvaljujući jednom od čuvara, koji im je ponudio pomoć, žena i troje dječice uspjeli su pobjeći. Trebalo im je gotovo cijeli dan da se svi sastanu u krijumčarevoj sigurnoj kući. Svi su preživjeli. To je bio prvi pokušaj da pobjegnu iz Deir Ezzora. Trebalo im je četiri pokušaja i sedam dana da stignu do turske granice.

To je bio tek početak. Al Nahir je trebao platiti drugom krijumčaru da stignu od Turske do grčkih otoka. Na gumenom čamcu, s 56 drugih izbjeglica, putovali su po nevremenu. Bilo je četiri ujutro kada su udarili u stijene na obali, vjetar i valovi ljuljali su brod, ljudi su povraćali, jedna je žena slomila nogu. Sedam sati im je trebalo da stignu na Lezbos. Mislili su da je najgore iza njih.

U Grčkoj zapelo oko 50 hiljada izbjeglica

Al Nahir kaže kako je imao još 250 dolara u džepu. Izračunao je da mu je to dovoljno za put do Njemačke, za koji je čuo da traje nekoliko dana. To je bilo prije sedam mjeseci. Novac je odavno potrošio, a Al Nahirova obitelj ostala je zatočena u Grčkoj. Sada im je, kaže, gore nego u Siriji. “Postali smo smijurija.”

Sirijci čine oko polovice od 50 hiljada izbjeglica zatočenih u Grčkoj otkako su se zatvorile granice u martu. Imaju dva puta kojim mogu osigurati međunarodnu zaštitu. Prvi korak u legalnom putu za Evropu je registracija u Grčkom servisu za azil. Kada to naprave mogu se prijaviti za evropski program relokacije (koji je moguć samo Sirijcima, ne i Afganistancima ili Iračanima), spajanje obitelji (ako im je neko od članova bliske obitelji u zemljama EU) ili mogu zatražiti azil u Grčkoj.

Taj proces je naporan i spor. Grčkom servisu drastično nedostaje novca i osoblja od samog početka. Dobili su samo maleni dio pomoći u sredstvima i ljudstvu koji je obećala Evropska unija. Drugi način registracije, pokrenut je u junu, je taj da se ljudi upišu u kampovima i drugim mjestima određenim za stanovanje. To je rezultirao registracijom 27,592 migranata iz Sirije, Afganistana i Iraka te ostalih zemalja. No i dalje čekaju više mjeseci za razmatranje njihova slučaja. Frustrirani birokracijom, na hiljade njih je odlučilo kako se neće registrirati.

‘Grci su dragi, ali siromašni kao i mi’

Slaba informiranost o programu relokacije, dug period za prijavu i činjenica da migranti nemaju pravo odabrati zemlju, ne čine tu opciju atraktivnom. A i zemlje članice EU-a uglavnom su odugovlačile s provedbom svojih obveza. Od 160 hiljada obećanih premještanja, iz Grčke je premješteno 4,603, a iz Italije 1,268 migranata. To je manje od četiri posto.

Građani Grčke suočeni su s zapanjujućim siromaštvom i slomom socijalnih usluga. Zdravstveni sistem, kojeg se nekada smatralo najboljim u Evropi, u potpunom je neredu. Kronična nezaposlenost u kombinaciji s povećanjima svih poreza (od nekretnina do piva) dovelo je do situacije da mnogi ljudi jednostavno ne mogu plaćati račune. Situacija je posebno kritična za 1,2 miliona penzionera, koji primaju penziju manju od 800 dolara, i time padaju ispod granice siromaštva.

Sirijci su s pravom zabrinuti za svoju budućnost u Grčkoj. Imaju mogućnost traženja stalnog azila u toj zemlji, na što ih se jako malo odlučuje. “Grci su mi jako dragi, općenito mi se sviđaju. No mnogi od njih siromašni su kao i mi. Nije im ostalo ništa”, rekao je Al Nahir. Kao i mnogi drugi, nadao se kako će se granice ponovo otvoriti, no nikad nisu. Humanitarne organizacije dostavljale su hranu, odjeću i pružale osnovnu medicinsku skrb u kampu gdje su bili smješteni. Nakon što su cijelo područje natopile obilne kiše posvuda su počele gmizati zmije i škorpioni.

‘Ne možete tako živjeti’

Nastali su neredi u kampu, intervenirala je policija – ispaljivala je suzavac. “Užasno sam tužan što sam doveo djecu u ovakvu situaciju”, rekao je Al Nahir dok je gledao fotografiju svoje troje djece na mobitelu. “Kad god pogledam ovu sliku pomislim, zar sam zbog ovoga pobjegao iz Sirije?”

Akmed je također izbjeglica porijeklom iz Sirije. On je prije dolaska u Grčku radio kao modni dizajner u Libanonu, time je uzdržavao obitelj u Siriji. On također razmišlja o povratku. “Neću vam lagati, bio sam na rubu povratka u Siriju. Pridružio bih se Assadovoj vojsci, zbog plaće”, rekao je.

Akmedova obitelj, zajedno s još devet obitelji, živi u hotelu kraj željezničke postaje u Solunu, to je smještaj koji plaća UNHCR. Prije toga živjeli su u Sofexu, jednom od 11 izbjegličkih kampova koje je postavila vlada u predgrađima tog grada. “Loša hrana, mobilni toaleti, smrad koji se širi, ne možete tako živjeti”, rekao je Akmed.

Niko nema novca, kradu jedni drugima

I on se prijavio za program relokacije i ne zna hoće li išta od toga biti. Za sada mu pristojan smještaj omogućuje da čeka rješenje. Akmed je pobjegao, kako ne bi morao sudjelovati u sukobima, sada kaže da bi se nakon povratka pridružio jednoj od grupa. Jer bez obzira bore li se za Assada, ISIS ili slobodnu Siriju, to je najbolji način da muškarci zarade plaću.

Sofex, kamp u kojem je Akmad bio smješten s obitelji, bivša je tvornica toaletnig papira. Na velikoj čistini nalazi se industrijska hala. Neki šatori smješteni su unutar hale, a ostali su naslagani u redovima izvan zgrade. Svjetla se pale samo navečer. Nema interneta. Prizor izgleda više kao naselje beskućnika, nego kao organizirani izbjeglički kamp.

Zrak je u predvečerje bio ispunjem komarcima, koje su ljudi konstantno tjerali. Lica i ručice djece prekrivena su crvenilom od njihova ugriza. “Većina ljudi ovdje došla je s nekoliko stotina eura u džepu. Niko nema novca i počinju krasti jedni od drugih”, rekao je Mouhamad Yasin Alaf, 39. Tražiteljima azila nije dozvoljen rad u Grčkoj, čak i kada ima posla. Alaf i drugi stanovnici kampa također tvrde da bi se vratili u Siriju, kada bi mogli platiti krijumčarima.

‘Interesantni novi trend’

Zima se bliži, “kiša i hladnoća život u ovim uvjetima čine još težim nego prije. Mnogi kampovi su već sad poplavljeni”, rekla je Emilie Dubuisson iz Doktora bez granica. “Stotine miliona eura slilo se u Grčku. Uprkos tome, grčke vlasti i članice EU-a ne uspijevaju pružiti dostojanstvene uvjete onima koji traže međunarodnu zaštitu”, rekla je Dubuisson.

Redovna karta za trajekt od Turske do grčkog Lezbosa košta 10 eura. “Da je Europa uspostavila racionalne procese skeniranja i upotrijebila trajekte kako bi sigurno dovezla ljude na obalu, to bi razbilo jedan poslovni model”, rekao je Bill Kerlick koji upravlja programom izbjeglica u Human Rights Watchu, aludirajući na ogromnu zaradu krijumčara. Teško je procijeniti koliko je izbjeglica i migranata u Grčkoj platilo krijumčarima do dođu u Europu ili da se vrate u Tursku i Siriju. Taj biznis se čak ni ne pokušava prikriti i držati u tajnosti. Svaki izbjeglica, u svakom kampu, zna gdje su krijumčari i kako ih kontaktirati.

Ne zna se koliko je izbjeglica iz Sirije napustilo Grčku kako bi otišli kući ili u Tursku. Glasnogovornik UNHCR-a to je opisao “interesantnim novim trendom”. Iako grčka policija nadgleda ilegalne prelaske granice, nisu htjeli izaći s točnim podacima prelaska migranata na istok. U prvih osam mjeseci 2016. oko 4,000 izbjeglica, uglavnom Afganistanaca, Iračana i Iranaca, vratilo se u svoje zemlje preko volonterskog programa povratka pokrenutog u Grčkoj.

Jedina legalna opcija je čekanje

U Ateni je autorica razgovarala sa Sahibom Acaracsom, 20-godišnjim kurdskim izbjeglicom iz Alepa. Rekao je kako je, do sada, pet puta pokušao preći natrag u Tursku, no svaki put bi ga policija vratila u Atenu. Želi se vratiti jer se nije uspio registrirati za azil te ne vidi svoju budućnost u Grčkoj. Ostao je bez novca i nije znao što iduće da učini.

Za Emilie Dubuisson iz Doktora bez granica velika je sramota da se traumatizirane izbjeglice koje su došle u Europu kako bi izbjegle rat, vraćaju – jer nisu dobili zaštitu kakvu zaslužuju. “Ljudi se ne bi trebali vraćati u ratom razrušene zemlje. Grčke vlasti moraju ispuniti svoje obveze, pomoći populaciji koja je na vlastitom teritoriju u opasnosti. Uz pomoć ostalih članica EU pružiti im adekvatanu pomoć prema individualnim potrebama”, rekla je Dubuisson.

Al Nahir se konačno prijavio za relokaciju, no ne zna koliko će još dugo morati čekati niti gdje će njegovu obitelj poslati. Nada se najboljem, to mu je jedina legalna opcija. Nema novaca niti za povratak u Siriju, a još manje za plaćanje krijumčarima da im naprave lažne isprave i prošvercaju ih na sjever Evrope.