Intervju monaha SPC: Ljubavi nema, ludnice su pune, zatvori prebukirani, ali možemo mi i gore…
Otac Arsenije Jovanović (56), monah Srpske pravoslavne crkve, prošao je dug put od Senjaka, elitnog dijela Beograda u kojem je odrastao i proveo dio mladosti, do Ostroga, gdje danas sa bratijom služi Bogu.
Kao mladić, koji je u vrijeme osamdesetih “imao sve”, a opet osjećao neizrecivu prazninu i besmisao, bio je svjedok tragične sudbine kruga vrhunskih umjetnika, muzičara, slikara stare SFRJ koji su, zajedno sa njim, beg od tog istog besmisla potražili u još većem ništavilu – drogi. Većina je umrla. Ili su se predozirali, ili su ih pokosili hepatitis i sida.
O životu prije monašenja napisao je knjigu “Bog i Rock and Roll”, svjedočenje i uspomenu na preminule prijatelje i poznanike. Neki su mu zamjerili, nekima je knjiga spasila život.
Danas monah Arsenije odiše nenametljivim mirom čovjeka koji je “probao sve i prošao svud” i na kraju se vratio u svoj dom, tamo gdje je oduvijek pripadao, a da toga u početku nije bio svjestan.
Iako živi i moli se u ostroškoj vrleti, u kontaktu je sa mnogim mladim urbanim ljudima koji kod njega dolaze po savjet, mučeni istim onim besmislom sa kojim se i sam kao momak borio.
– Sve je gore i gore. Ludnice su sve punije, zatvori prebukirani. Dileri, narkomanija, seksualne mutacije u odnosu na ono što je prirodno. Tu su i moderni komunikacioni uređaji, brzina, sve je na dugme, sve je dostupno, a opet smo prazni. Izloženi smo megaprilivu informacija, a kultura nam je nula. Do skoro su još neke vrijednosti i postojale, ali ulaskom u Treći milenijum i one polako nestaju. Na dijelu je surovo robovanje megakorporacijama i manjini koja vlada svijetom i pravi globalni biznis zabave. Potrebno je što banalnijim i lascivnijim sadržajem privući djecu, mlade. Tu istu našu djecu koja imaju sve površnije vaspitanje i sve manje opšte kulture. Takvi su prijemčivi za najbanalnije sadržaje koji stimulišu najniže porive – kaže sagovornik za Ekspres.net.
Na Pravnom fakultetu u Podgorici održavana je redovna tribina koja je zatvorena poslije mog predavanja o narkomaniji i Rock and Roll-u .
Rekao sam da nam je omladina zombirana, nadrogirana. To se nekima nije dopalo. Zašto?
Hedonizam se, objašnjava otac Arsenije, promoviše kao vrhunska vrijednost.
– Ne prođe ni 24 sata bez stimulansa, od slabijih, poput kofeina i nikotina, preko alkohola, do droge i seksa. Moji preživjeli prijatelji mi pričaju da je u New Yorku blam da kažeš da nisi imao barem jednu gej vezu. Neka si hetero, ali moraš da imaš i neku gej avanturu, makar i seksualnu da bi te smatrali za “civilizovanog”. Čovjek ide ka materijalnom progresu, a propada duhovno. Sve više se govori o kraju sveta, ali mislim da ovo nije kraj. Čovek je sposoban i za gore stvari – kaže ostroški monah.
Brzina koju živimo i koja nam je nametnuta vodi, kaže, na psihijatriju, kod dilera, u javnu kuću ili u – restorane:
– Zašto su na Zapadu ljudi predebeli? Zato jer im je duša beskrajno gladna, a tijelo im je sito. Oni jedu da utole glad, ne fizičku, već duhovnu, a ona ne može da se utoli hranom.
Uzrok ovakvog stanja je, prema riječima našeg sagovornika, nedostatak ljubavi.
– Nema ljubavi. Društvo odvlači roditelje van kuće, preopterećeni su, nemaju vremena za djecu. Vaspitavani smo bez ljubavi. Zato imamo epidemiju psihičkih bolesti. Od lakših, poput anksioznosti, strahova i depresije, pa do najtežih stanja. To sve potiče od uništavanje žene koja gubi dva svoja najmoćnija oružja: ženstvenost i ljupkost. Izgubivši kontakt sa Bogom i onim što joj je Bogom dano takmiči se sa muškarcem. Djeca odrastaju u tom ambijentu i kada majke izgube svoju crtu žene, onda i djevojčice, njihove ćerke, postaju još gore. Muška djeca počinju da mrze majke koje ih nisu vaspitale da vole ženski rod i to stvara ambijent nasilja u kojima muškarci maltretiraju žene i djecu. Gubi se svaka mjera – kaže otac Arsenije.
Nema ljubavi. Društvo odvlači roditelje van kuće, nemaju vremena za djecu. Vaspitavani smo bez ljubavi. Zato imamo epidemiju psihičkih bolesti.
– Kada sam objavio knjigu “Bog i Rock and Roll ” neki su mi zamjerili. Pitali me ko će to da čita. A mladi su je dijelili između sebe, koliko njih se skinulo s droge poslije moje knjige. Moramo da živimo u ovom vremenu, a ne u srednjem vijeku – konstatuje naš sagovornik.
Lijek za sve je ljubav, poručuje na kraju sagovornik.
– Ljubav se, nažalost, sve više poistovećuje sa pohotom. Ljubav je kada volimo čovjeka onakvog kakav jeste i ne trudimo se da ga mijenjamo. Ljubav je žrtva. U ljubavi najviše treba da tražimo od sebe, ne od drugog. Treba više da razmišljamo kako se odnosimo prema voljenoj osobi i ona će ona isto tako da se odnosi prema nama. To je uzajamno i sa voljenom osobom i sa djecom i sa roditeljima, prijateljima. A, dešava se suprotno. Tražimo za sebe, ne dajemo, prigovaramo onome pored nas da nam ne daje ono što mislimo da nam pripada i dolazi do razlaza. Ako znamo da je i Hristos između dvoje ljudi koji se vole, onda je ljubav, po mom mišljenjum potpuna – poručuje otac Arsenije.
SAMI PRAVIMO PAKAO, A NE BOG
Otac Arsenije objašnjava kako to sami pravimo pakao sa kojim se suočavamo i za života, ali i kada naše srce prestane da kuca.
– Sami stvaramo pakao. Nije Bog stvorio pakao, mi ga stvaramo. Autodestruktivnim životom, zlim pomislima i djelima uništavamo dušu, srce, um koji suočavanje sa božanskom, netvarnom svjetlošću posleij smrti doživljavaju kao mučenje i pakao. Kao što se bolestan čovjek sklanja od sunca, tako i bolesnoj duši smeta i muči je svjetlost božanske ljubavi sa kojom se suočava poslije smrti tijela – kaže otac Arsenije.
(expres.net)