Srpkinja otkrila strašnu tajnu svoje porodice kada je otvorila kutiju koja je bila zazidana u kupatilu

Kiosk
Srpkinja otkrila strašnu tajnu svoje porodice kada je otvorila kutiju koja je bila zazidana u kupatilu
Umjetnica Gabrijela Nikolić (49), svaki 12. februar posvećuje žrtvama Holokausta, u koje na žalost može da ubroji 52 člana porodice!

 

Umjetnica Gabrijela Nikolić (49), svaki 12. februar posvećuje žrtvama Holokausta, u koje na žalost može da ubroji 52 člana porodice!
Sve je počelo kada je prije više od 20 godina sanirala kupatilo, gdje je, baš kao u filmu, pronašla kutiju sa fotografijama zazidanu ciglama.

Njen sadržaj bio je velika tajna za dječje oči, jer su fotografije krile strašnu životnu priču ove familije, među kojima je bila i Klarisa Braha.

– Klarisa je bila moja rođaka i najbliža prijateljica moje bake. Njih dvije su zajedno čuvale mog oca. Od cijele porodice samo baka je preživjela jer je bila udata za mog djeda i nosila pravoslavno prezime Nikolić. Djelovalo je i kao da će se Klarisa spasiti. Kada su Jevreji okupljani na Tašmajdanu, uspjela je da pobjegne iz Beograda, ali je zarobljena i strijeljana na brdu Bubanj kada je imala 37 godina. Ona je jedan od 52 člana moje porodice ubijenih tokom Drugog svjetskog rata, čije slike je baka sačuvala. Ostalo nas je samo troje – priča Gabrijela.

Priča o Klarisi, ljepotici krupnih smeđih očiju, počinje na Dorćolu u Beogradu, a završava u centru Niša, u logoru ironičnog naziva – Crveni krst. Nekada, 1920. godine u njemu su se čuvali konji, a dvije decenije kasnije, na tu istu ugaženu slamu, nacisti su doveli ljude.

Klarisa je pobjegla iz Beograda, ali ju je u vozu prepoznao komšija i predao je Gestapou. Dovedena je u Niš. Godine 1942. godine, 12. februara, zarobljenici su se golim tijelima bacali na bodljikavu žicu. Njih 147 je pokušalo, 105 je uspjelo da pobjegne. Klarisa nije bila jedna od njih.

U njenu čast, Beograđanka Garbijela Nikolić svake godine izvodi performans, inspirisana svojom porodičnom tragedijom. Ove godine njen umjetnički i istraživački projekat “Jedan dan ima 52 života”, sa ciljem da odgovori na pitanja etike i istorijskog, najčešće skrivenog, pamćenja.

– Simbolika izvođenja predstavlja slavu nestalim dušama kao blistav epitaf ponikao iz nasilja nametnutih jedinih ideoloških istina sa snažnom porukom protiv svakog oblika nasilja i diskriminacije – objašnjava se u opisu performansa.

(Telegraf.rs)

Novo