Kad smo vidjeli sliku proslave rođendana u Jugoslaviji, došlo nam je da plačemo od muke

Rođendani u nekadašnjoj Jugoslaviji nisu bili veliki događaji kao danas, ali su imali svoj prepoznatljiv šarm i jednostavan obrazac koji se decenijama tek neznatno mijenjao.

Bez obzira na to da li se slavilo u stanu, kući ili dvorištu, proslave su bile skromne, praktične i gotovo iste širom zemlje. Nekoliko drugara, dvije vrste soka, poneki sendvič, torta i skromni, ali pažljivo odabrani pokloni – to je bilo sasvim dovoljno. Najvažnije je bilo druženje i veselje.

Rođendani kod kuće

Rođendani su se uglavnom slavili u kući, najčešće popodne.
Roditelji bi pomjerili namještaj u dnevnoj sobi, a djeca iz razreda, komšiluka ili zgrade okupila bi se zbog igara koje su sama osmišljavala.
Nije bilo animatora, maskota, „fejs pejtinga“ ni luksuznog keteringa.
Šare viljuškom po torti i sendviči s salamom i kiselim krastavcima bili su sasvim dovoljni da svi budu sretni.

Torta iz domaće radinosti

Centralno mjesto svake proslave zauzimala je torta, najčešće domaća – čokoladna, s orasima, šlagom ili voćnim slojem.

Neizostavne su bile svjećice – ili one s brojem godina, ili male obične koje bi roditelji nabacali kako ko stigne.

Uz tortu su se posluživali gazirani sokovi, popularni „crni“ i „žuti“, ili domaći sirup razblažen vodom.

Grickalice i sendviči

Hrana je bila skromna, ali praktična.

Najčešće su to bili sendviči s parizerom, šunkom ili topljenim sirom, uz slane štapiće, perece, kokice ili keks.

Roditelji nisu sjedili za posebnim stolom – obično su stajali sa strane, nadgledali igru i povremeno dopunjavali tanjire i čaše.

Pokloni – jednostavni, ali iskreni

Pokloni su bili skromni i gotovo uvijek slični: knjige, bojanke, društvene igre, lutke, autići ili čokolade.

Nerijetko i šolje s likovima iz crtanih filmova.

Niko nije dolazio praznih ruku, ali se nije ni pitalo ko je šta donio – važno je bilo da se dođe i čestita.

Slavljenik bi poklone otvarao odmah, pred svima, uz smijeh i komentare.

Muzika, igre i “rođendanska stolica”

Muzika je dopirala s gramofona ili kasetofona – dječije pjesme, tadašnji hitovi ili ploče sa pričama.

Igralo se, trčalo, takmičilo. Popularne su bile igre poput „muzičke stolice“, pantomime i kvizova.

U nekim krajevima postojala je i tradicija „rođendanske stolice“, kada bi slavljenika podigli onoliko puta koliko ima godina, uz gromoglasan smijeh.

Rođendani odraslih – skromnost i razgovor

Kod odraslih, proslave su bile još jednostavnije: kafa, torta, kolači i nekoliko bliskih prijatelja.

Nije bilo alkohola, ni velike pompe – više druženje uz priču nego slavlje u klasičnom smislu.

Bez tematike i fotografija

Tematski rođendani nisu postojali, a fotografije su se pravile rijetko – jedna ili dvije, ako je neko imao fotoaparat.

Dekoracija nije bila važna – ni baloni, ni salvete u boji, ni ukrasi.

Dovoljno je bilo da se djeca okupe, pojedu parče torte i da zajedno provedu nekoliko sati u igri i smijehu.

To su bili rođendani koji se nisu mjerili veličinom torte ili brojem poklona, već toplinom, jednostavnošću i iskrenim osmijesima.