HOROR PRIČE IZ STVARNOG ŽIVOTA: Kada pročitate petu, OSIJEDIT ĆETE OD UŽASA!
Horor priče iz pravog života – ovi ljudi preživjeli su zaista jezive stvari, a posljednje dvije će vas držati budnima noćima!
“Bio sam sam u kući. Odjednom je zazvonio telefon – na drugoj strani bio je pozivalac sa nepoznatog broja. Mogao sam da čujem da gleda isti TV program kao i ja. Ponavljao sam “halo”, ali je iz slušalice dopirao samo moj eho. Mislio sam da je neka greška sa centralom i taman krenuo da spustim slušalicu, kada sam iz nje začuo “zdravo…laku noć”. Zbunjeno sam piljio u telefon, a onda ponovo rekao u slušalicu “halo”. Eho se nije čuo i bilo je tiho. Onda je iz slušalice doprlo “zdravo”. Prekinuo sam vezu, isključio TV i otrčao u krevet.”
“Kad sam imao negdje oko 12 godina, zaglavio sam do kasno u noć gledajući TV. Čuo sam da naš pas reži u kuhinji, što inače radi kada u dvorištu zatekne mačke, vjeverice, ili šta god da mu skrene pažnju.
Krenuo sam da vidim o čemu se radi i zatekao ga na vratima sasvim nakostrešenog. Imao je klasičan stav psa koji se sprema za borbu. Pogledao sam svuda oko njega, ali nisam ništa vidio. Pretpostavio sam da je u pitanju rakun ili nešto slično, pa sam mu otvorio vrata da izađe i nađe ga.
Krenuo je, a zatim je zastao gledajući pravo u šupu u dvorištu. Bilo je prilično mračno, jedino je svjetlo na tremu malo osvjetljavalo dvorište, ali nedovoljno. Pogledao sam ka drvetu čije su grane bile iznad šupe. Vidio sam neki tamni oblik među granjem, ali čim sam zadržao pogled na tome, poput dima se vinuo ka nebu, i to bez ikakvog zvuka. Čak ni granje nije zašuškalo.
Moj pas je u tom trenutku podivljao. Zgrabio sam ga za ogrlicu i uvukao ga u kuću. Do danas nemam pojma šta smo to moj pas i ja vidjeli.”
“Jedno vrijeme živjela sam u staroj viktorijanskoj kući u Londonu. Bila je pretvorena u četiri mala stana, i ja sam zauzimao jedan – svi su bili sa visokim plafonima, i svaki je imao zasebnu vešernicu. Vešernica u mom stanu je jedina imala izlaz na tavan, i to ne tako što bi se merdevine sa plafona povukle dole, već je u pitanju bila rupa na plafonu koju su pridržavale dvije zakovane daske. Na tavanu su bile dvije grede postavljene oko rupe. Da bismo došli do tavana morali smo da sasvim sklonimo te dvije grede i gurnemo ih u stranu.
Par mjeseci nakon što smo se uselili, primjetili smo da je ulaz na tavan otvoren. Pretpostavili smo da je vlasnik kuće provjeravao sve prije nego što smo se uselili, pa zaboravio da vrati grede na mjesto, a da je nama trebalo više vremena da to primjetimo. Kada smo pokušali da ga zatvorimo, nismo mogli. Nismo imali merdevine, a čak nam je i veš mašina bila suviše niska da bismo došli do otvora. Zato smo na njih naređali i silne kutije i najviši među nama popeo se na tu konstrukciju i uspjeo da zatvori tavan.
Par mjeseci kasnije, bila sam kod dečka. U jednom trenutku pozvao me je uspaničeni cimer. Rekao mi je da je čuo čudne zvukove u kući, da bi se ispostavilo da je tavan otvoren. Poslao mi je i sliku na kojoj se vidi da je neko pomjerio grede taman toliko da sklizne kroz njih.”
“Dok sam bio klinac, često mi se dešavala paraliza sna. I danas mi se ponekad desi, ali u tom periodu, dešavalo mi se makar jednom mjesečno. Viđao sam vještice, vanzemaljce, bizarne senke, čuo svakakve glasove i zvukove. Svaka stvar iz noćnih mora koju možete da zamislite desila mi se makar jednom. Najgore sjećanje mi je kada sam se jedne noći probudio, nisam mogao da udahnem vazduh, a na grudima mi je sjedela starica koja je piljila u mene i smješila se. I danas me taj trenutak proganja.”
“Moja kćerka imala je četiri godine, i taman smo prolazile kroz priču o nastajanju beba prilagođenu djeci, kada mi je rekla “Sjećam se toga, dok sam još bila u bakinom stomaku”.
Rekla sam joj: “Ne, dušo, pomješala si. Ti si bila u mom stomaku, ne u bakinom”.
Pogledala me je snishodljivo kao da sam retardirana.
“Ne mama, prvo sam bila u bakinom stomaku, ali sam se onda ugušila i umrla. I baka je tad umalo umrla, pa sam morala da čekam da dođem kod tebe u stomak”.
Prije petnaest godina, moja majka je zaista umalo umrla na porođaju sa mrtvorođenom kćerkom. Bebu je udavila pupčana vrpca. Niko u mojoj porodici nikada nije pričao o tom mučnom događaju.”
“Bila je noć i čuo sam kao da mi neko kuca na prozor. Narednog jutra vidio sam otisak šake na tom istom prozoru. Trik je u tome što živim u zgradi na trećem spratu.”