ONI SU SE USUDILI: Šepić i Radojčić VS Izetbegović i Dodik

Pet mjeseci nakon oktobarskih izbora, Bosna i Hercegovina i dalje boluje od predizbornih bolesti: političkog pretjerivanja Dragana Čovića, populističkog patriotizma Željka Komšića, sebičnosti i liderske naivnosti Bakira Izetbegovića, a nadasve primitivno, skandalozno, vrijeđanje novinara od strane Milorada Dodika samo dođe kao 'kec na desetku', u sveopćem, općeprihvaćenom ruštveno-političkom ponašanju.
 
Teško nam može pomoći Visoka predstavnica Europske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku Federica Mogherini i stupanje na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju kada je naša politička stvarnost kontaminirana političkim liderima koji svoje interese podređuju općim, što traje od Daytona pa do danas. 

Ta kontaminiranost najbolje se ogleda u političkim strankama gdje se lideri ponašaju autokratski, kao da se radi o njihovim vlastitim poduzećima ili obiteljskom naslijeđu. Dok Raguž iz 'Devedesetrke', mirno gradi političku alternativu među hrvatskim korpusom, ali i alternativu na svukupnoj bh političkoj sceni, dok se još nitko nije usudio bilo što zamjeriti lideru HDZ BiH, ili se to kad-kad dogodi u 'tišini stranke' i iza čvrsto zatvorenih vrata, dok je Željko Komšić dovoljan sam sebi za svađu, u SNSD-u i SDA-u, dvjema velikim strankama, dvojica političara mlađe generacije jasno su učinili nedopustivo: iznijeli svoj stav i neslaganje s 'velikim vođama' unutar svojih partija. 

Naime, Igor Radojičić je izbjegao posljednju sjednicu Glavnog odbora SNSD-a, ali je na svom Twitter profilu napisao: "SNSD treba ispraviti pogreške, ponuditi nove i realne politike, a, naročito, promijeniti 'kadrove'. Bez toga – ostat će samo fasada".

Za razliku od njega, svoj stav je svima u Predsjedništvu SDA, uključujući i zamjenika predsjednika Izetbegovića, u lice ravno iznio Senad Šepić: “SDA je najlošije prošla u raspodjeli ministarstava u Vladi FBiH i uvjeren sam da ljudi koji su glasali za SDA nisu mogli ni pomisliti da će imati isti broj ministarstava kao i prije 4 godine kad smo imali 70 tisuća glasova manje, ili da će HDZ sa 2,5 puta manje glasova imati veći broj ministarstava od nas… A u osnovi sam uvijek bio protiv privatnih i rođačkih kandidata i zbog tih razloga nisam mogao za to glasati”, napisao je Šepić na svom Facebooku nakon sjednice.

Ova dva slučaja, kada političari koji dolaze iz mlađe generacije, javno negoduju i ne slažu se sa šefovima i njihovim klimoglavcima u vrhovima stranaka, govori da i u politiku mora doći drukčiji pristup, onaj koji se temelji na argumentaciji i elementarnim demokratskim praksama. 

Zanimljvo je da su i Šepić i Radojičić političari s najvećim brojem glasova u svojim izbornim jedinicama na proteklim izborima. 
Čak što više, stalno bilježe rast iz izbora u izbore. 

Radi se o ljudima s integritetom, novim pogledom na politiku, međutim takvi, naravno, ne odgovaraju stranačkim liderima koji stranačke kolege promatraju kao političke najamnike koji trebaju klimati glavom, odraditi što je veliki vođa zamislio ili zašelio iz samo njemu poznati razloga, ili u najboljem slučaju – bespogovorno šutjeti. 

U Radojičiću i Šepiću, Dodik i Izetbegović prepoznaju konkurenciju, te su ih isključivanjem iz svih procesa željeli maknuti u stranu pred stranačke kongrese, koji bi se trebali održati za nekoliko mjeseci. 

No, pitanje je hoće li im to i poći i za rukom...  

Ako Bakir Izetbegović svoje stranačke protukandidate bude prosmatrao kao Dragana Čovića u pregovorima oko uspostave vlasti, onda će zasigurno izgubiti. Zaslijepljen hvalospjevima 'zukića' i 'sarajlića' oko sebe, Izetbegović je otvorio brojne frontove, a i u vlastitoj 'avliji', u Sarajevu, nema natpolovičnu podršku. 

S druge strane, kako opada moć vožda iz Laktaša, tako raste njegova nervoza. Izbacivanje Dodika iz Vijeća ministara BiH samo je prvi korak ka njegovom razvlašćivanju, bez obzira koliko mu njegov partner iz Federacije bude mogao čuvati leđa.

I Dodik i Izetbegović će se unutar partija morati suočiti s umjerenim političarima, koji imaju snažnu podršku u narodu, u vlastitim izbornim bazama, te s jakim relacijama u međunarodnoj zajednici. 

Posmatranje politike kao feudalne zaostavštine ili privatne tvrtke mora doživjeti svoj krah i u Bosni i Hercegovini koja je po svim važnijim parametrima posljednja u Evropi. 

Jasan stav i politički individualitet kojeg su iznijeli Šepić i Radojičić, svakako, treba doživjeti kao osvježenje na političkoj sceni, te isto tako putokaz i ohrabrenje drugim političarima da stanu uz bok ovakvom pristupu, i svatko tko misli svojom glavom ne bi se trebao pomiriti s činjenicom da je naša zemlja, i skoro 20 godina, nakon rata taoc interesa, hira i samovolje njenih političkih lidera. 

Ako se i glas Šepića i Radojičića ne bude dovoljno daleko čuo, ako naše partije ne "otvore prozore" kao što se to dogodilo u 'Devedesetci' nakon odlaska bivšeg predsjednika , evropsko dno nam je ponovno zajamčeno.