Radovan Karadžić u tržnom centru u Sarajevu

Živjeti u današnjoj Bosni i Hercegovini nije lako, to je valjda svima već odavno jasno, ali ono što zabrinjava jeste pitanje: Kako će biti sutra?

Dobro, to niko ne može znati sa sigurnošću, ali gledajući malo oko sebe svijet u kojem živimo, ne piše nam se dobro.

Na ovo što pišem navela me situacija kojoj sam danas prisustvovao.

Naime, u jednom sarajevskom tržnom centru desilo se nešto strašno, nešto od čega svakom normalnom čovjeku prolaze trnci kroz tijelo.

Ne, nije se desila pljačka ili ubistvo. Nije ni silovanje, mada se ovo može nazvati silovanjem zdravog razuma.

Mlada majka, možda nekih 30-tak godina, vrišti, doslovno urla na svoju uplakanu djevojčicu od nekih desetak godina:

"On je vlah! Šta ti radiš sa vlahom?! Pi*ka ti materina da te više nisam vidjela s njim".

Stajao sam možda nekih pet metara udaljen od njih dvije, a volio bih vidjeti svoj izraz lica u tom trenutku. Šok, zaprepaštenje, tako nešto.

Djevojčica, Bošnjakinja, se u osnovnoj školi druži sa dječakom, Vlahom, što je iz nekog razloga pogrdan naziv za Srbe. Malo ko zna da su Vlasi zapravo poseban narod, etnički mnogo bliži Rumunima nego Srbima, ali to već nije tema ove priče.

Tema ove priče je zastrašujući način na koji odgajamo našu djecu.

Prošlog mjeseca u prvi plan je izbio nesretni Ante iz Mostara, koji tvrdi kako može razlikovati Bošnjake jer su tamniji u licu od njega, njegove porodice i njegovog naroda.

Ovakav način razmišljanja, u etnički izmiješanoj Bosni i Hercegovini, ali i bilo gdje drugo na kugli zemaljskoj, može dovesti samo do jednog - KATASTROFE!

Kroz istoriju ljudskog roda bilo je dosta slučajeva pokušaja razdvajanja ljudi na osnovu boje kože, vjere ili nacije. Nikad nijedan ovakav slučaj nije završio happy endom. Nikad.

Bosna i Hercegovina je uvijek živjela sa svim svojim narodima, a tu je harmoniju pokušao razbiti Dobrica Ćosić, odnosno Srpska akademija nauka i umjetnosti, koja je stvorila Slobodana Miloševića i njegove "vazale" u liku Radovana Karadžića i Momčila Bulatovića.

Milošević je umro u zatvoru, Karadžića čeka ista ta sudbina, ali, nažalost, njihova ideologija nije pobijeđena, a ni mrtva.

Jer, upravo je Radovan Karadžić, između ostalih, zagovarao tezu da Srbi ne mogu živjeti zajedno sa Bošnjacima i Hrvatima. 

Danas, 20 godina nakon završetka rata, riječi Radovana Karadžića su izašle iz usta mlade majke. 

Koliko god ona mrzila "vlahe", ona i svi slični njoj su sljedbenici sjema zla koje je na ove prostore posadio Karadžić i njemu slični.

Nakon svega što je ova država propatila, najmanje što nam treba u ovom trenutku jeste bolesna, genocidna ideologija Radovana Karadžića i ekipe. 

Hoćemo li joj se moći oduprijeti? 

Nećemo, sve dok ne damo svojoj djeci da se druži sa "vlasima, balijama i ustašama.