Dr. Nedim Ademović: Referendum ruši BiH

Dr. Nedim Ademović nesumnjivo je najveći ekspert za ustavno pravo u Bosni i Hercegovini. S višegodišnjim iskustvom u Ustavnom sudu BiH gdje je profesionalno proveo punih 12 godina, dr. Ademović u veoma otvorenom razgovoru za PRIZMU nudi rješenja i odgovore na najvažnija pitanja i dileme s kojima se BiH danas susreće, a jedno od najaktuelnijih svakako je najavljeni referendum u Republici Srpskoj. On nam je govorio i o ulozi OHR-a i međunarodne zajednice u BiH, o opasnostima i mogućnostima novih referenduma u FBiH u svjetlu najava Dragana Čovića o ustavnim prekompozicijama u FBiH, te o posljedicama (ne)provedbe presude Sejdić-Finci. Osim odgovora na ova krucijalna pitanja, dr. Ademović upozorava i na sve izraženiju diskriminaciju manjina i na kršenja osnovnih oblika ljudskih prava i sloboda (poznato je da je zastupao bošnjačke povratnike iz Konjević Polja koji su tražili pravo da njihova djeca nastavu pohađaju na bosanskom jeziku). Uz svoj profeionalni angažman, naš sagovornik obavlja i funkciju predsjednika društveno-naučnog instituta “Europska akademija za primijenjena istraživanja i obrazovanje u BiH”, a nalazi se i na listi međunarodnih eksperata čije stručne usluge koriste OSCE, Vijeće Europe itd. Pojednostavljeno, teško je pronaći društvenu oblast o kojoj dr.Ademović ne može ponuditi kvalitetno i stručno mišljenje, zasnovano na argumentima i činjenicama. Vrijedi izdvojiti kako je ovaj četrdesetčetverogodišnji pravnik iz Sarajeva, svoju doktorsku disertaciju odbranio i zvanje doktora pravnih nauka stekao u Gratzu (Austrija, 2004. godina), te da je duže od decenije angažovan na edukaciji i treningu iz oblasti javnog i privatnog prava, posebno iz oblasti ustavnog i međunarodnog prava, ljudskih prava i sloboda. Advokat je od 2012. godine, profesor Ustavnog prava na Univerzitetu u Zenici i dopunski član Venecijanske komisije Vijeća Evrope od 2013. godine.

Dr. Ademoviću, odluka vlasti RS o održavanju referenduma o 9. januaru kao Danu tog entiteta praktično je vrh ledenog brijega ako govorimo o nepoštivanju državnih institucija, odnosno odluka najviših pravosudnih instanci ove zemlje kao što je Ustavni sud BiH. Vaš komentar?

Pravna država podrazumijeva funkcionalne institucije, te bezrezervno poštivanje i provođenje njihovih odluka. To nije slučaj u BiH. Podsjetiću samo na slučaj “Sejdić i Finci” ili “Mostar”, ili nepoštivanje odluke o konstitutivnosti naroda u nekim kantonalnim ustavima. Po mom mišljenju, uzrok takvog ponašanja je neaktivnost nadležnih institucija koje bi trebale štititi sistem provedbe odluka. U ovom slučaju mislim na tužilaštvo, policiju i sudske izvršitelje. Ljudi unutar institucija su često nedovoljno kapacitirani, etnički podijeljeni, politički i finansijski korumpirani, prebacuju probleme s pravnog na politički teren, a dijelom se skrivaju iza međunarodne zajednice. U posljednjih 20 godina nije zaživio sistem odgovornosti i sankcionisanja onih koji opstruišu pravomoćne odluke. Ohrabreni time, nosioci javne vlasti stekli su osjećaj nedodirljivosti. To se upravo vidi na primjeru odluke Ustavnog suda BiH u vezi s “9. januarom”. Dio krivice snose građani i akademska zajednica koji su ostali pasivni i nijemo posmatraju šta se dešava u državi. 

Šta konkretno uraditi kako bi se zaštitio ustavnopravni poredak zemlje, jer očito da ovakav odnos prema jednoj državnoj instituciji nije samo puko nepoštivanje neke konkretne odluke, već ima dublju i opasniju poruku?

Ovo je prvi put da je jedan administrativno-teritorijalni dio države javno rekao da neće provesti odluku najvišeg suda i da će aktivno raditi kontra nje! Situacija je veoma teška. Ona zahtijeva, s jedne strane, na političkom nivou stvaranje širokog fronta “za” i “protiv” pravne države, oslobođen ideološke i bilo koje druge podjele. Ovo je pitanje odbrane države, a ne vlasti, budućnosti, a ne sadašnjosti! S druge strane, državnički pravni odgovor mora biti žestok. Ustavni sud BiH mora utvrditi da li je njegova odluka provedena ili ne, te odlučiti o sporovima između BiH i RS koji su u proceduri. Ako Tužilaštvo BiH nije htjelo po službenoj dužnosti pokretati postupak, sada mora jer je gospodin Reuf Bajrović podnio krivičnu prijavu. Javnost je još uvijek uskraćena za informaciju da li se radi po toj prijavi nešto ili ne. VSTV mora budno nadzirati rad Tužilaštva BiH u konkretnom slučaju.

Logično je zapitati se – neće li – ukoliko dođe do ovog najavljenog referenduma, sljedeći potez biti recimo referendum o Sudu i Tužiteljstvu BiH o čemu je Dodik govorio, baš kao što je najavljivao i referendum o nezavisnosti RS-a. Evo, g. Ademoviću, takoreći u dva reda, nabrojasmo korake koji prijete raspadu zemlje? 

Ovaj referendum bi mogao biti predvodnica svih daljnjih referenduma, kao naprimjer o državnim pravosudnim institucijama, vlasništvu nad teritorijem Brčko distrikta, vojnoj imovini i onaj o otcjepljenju RS. Zašto mislim da je baš ovaj prvi referendum opasan? U RS to pravdaju time da je referendum ispitivanje javnog mijenja, a ne pravna odluka! Naravno, to nije tačno. Ako državne institucije prihvate takvo tumačenje, “odluka naroda” će ostati arhivirana. Sve naredne referendume će vlasti RS opet arhivirati kao “volju naroda”, a ne kao obavezujuće pravne odluke. Mišljenja sam da će RS izvući iz arhive sve rezultate referenduma onog momenta kada procijene da bi međunarodna zajednica prihvatila konfederalno rješenje za BiH ili, štaviše, otcjepljenje od BiH kao kompromis mogućim sukobima u BiH. Na žalost, svjedoci smo otvorenih zahtjeva predsjednika HDZ-a za trećim entitetima, što ide naruku predsjedniku RS. 

Svakako da Dodik, u priči oko referenduma, ima veliku podršku Dragana Čovića. Ako sve stavimo u kontekst disolucije BiH onda, opet, dolazimo do, kako se to kaže, “crvene linije” i krajnje upitne sudbine države. Kako gledate na ovaj segment bh. zbilje?

Predsjednik HDZ-a je zagovornik ideje etno-nacionalnog uređenja BiH kako bi u kantonima s većinskim hrvatskim stanovništvom napravio uređenje većinska nacija – manjinski narodi po principu jedan-čovjek-jedan-glas. Smatram da gospodina Dragana Čovića ne zanima niti pravna država niti hrvatski narod na cijeloj teritoriji BiH, jer je hrvatski možda i u težoj situaciji od bošnjačkog naroda u RS. Nisam baš siguran da Hrvati u RS doživljavaju “9. januar” kao svoj praznik. U najmanju ruku, potez Dragana Čovića se može okvalifikovati kao licemjeran. 

Krivični zakon predviđa sankcije u ovakvim situacijama, no postavlja se pitanje ko će zapravo i smije li iko sankcionirati, recimo, Milorada Dodika kao osobu koja direktno ne poštuje odluku poput ove?

Ako se neko usudi javno opstruirati izvršenje odluke najvišeg suda u državi, onda i država mora provesti procesuiranje! To je imperativ krivičnog zakona koji propisuje kaznu zatvora za sve one koji opstruišu konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda BiH. Mislim, štaviše, da ovo nije ni pravno zahtjevan slučaj jer protagonisti ove opstrukcije, bez zadrške, u javnosti, transparentno provode aktivnosti protiv implementacije odluke Ustavnog suda BiH. 

Ostanimo još malo kod Dragana Čovića. Čini se, a takva je i percepcija u javnosti, da je lider HDZ-a proizveo situaciju u kojoj se ispunjavaju njegove želje, gdje mu bošnjački politički establišment nijemo klima glavom i čini sve da se Čović osjeća kao apsolutni pobjednik. Posljednji u nizu jeste primjer usvajanja mehanizma koordinacije. 

Zadnjih 20 godina lideri se koriste prijetnjom veta kada žele postići svoje ciljeve. Ti ciljevi nisu državni ili društveni, već većinom partikularni, stranački, usko-interesni. Zbog toga, BiH je totalno nefunkcionalna država jer ne odlučuju institucije i procedure, već vaninstitucionalni centri moći. I ovaj primjer ne predstavlja izuzetak od ponašanja političara. Nisam protiv toga da i kantoni mogu artikulisati svoje političke i pravne interese na EU-putu. Oni imaju svoje nadležnosti i red je da participuju u procesu. Međutim, na međunarodnom planu, jedino je država formalnopravno odgovorna za proces evropskih integracija, a ne entiteti ili kantoni. To znači da entiteti i kantoni trebaju imati pravo efektivnog učešća u procesu u BiH, uključujući sistem zaštite svojih ustavnih prava i obaveza. U većini složenih država, počevši od Njemačke pa nadalje, ustavni sudovi su rješavali takve sporove, ali niko nije imao pravo da uloži apsolutni veto bez kontrole njegove upotrebe. Sada je velika odgovornost na lideru HDZ-a da dokaže da njegov cilj nije bio mogućnost ucjenjivanja, već istinska zaštita kantona. Poučeni iskustvom, skeptik sam. 

Kako vidite ulogu OHR-a u svemu ovome?

Po mom mišljenju, Bonske ovlasti, kojima OHR formalno i dan-danas raspolaže, mogu se aktivirati samo ako dođe do ozbiljnog ugrožavanja sigurnosne situacije. To, za sada, koliko god ova situacija bila neprihvatljiva s gledišta evropskih demokratskih vrijednosti, nije slučaj. Mislim da je budućnost BiH jasna: jedna država, s jasnim suverenitetom i teritorijalnim integritetom. Koliko ćemo biti jadni iznutra, i izolovani kao država i društvo zbog toga, to ne interesuje međunarodnu zajednicu, pa, pretjerano ni EU. Toga moraju biti svjesni građani. Jer, današnja globalna dešavanja su tako turbulentna da međunarodnu zajednicu jedino interesuje “mirna Bosna”.

BiH kao dejtonska tvorevina, nedorečena i ranjiva, podložna je silnim opstrukcijama koje dolaze iznutra, različitim ucjenama i političkim pritiscima, pa se postavlja pitanje kako prevazići situaciju koja traje, sada, duže od dvije decenije? Ima li načina, rješenja?

U nekom kraćem periodu političku situaciju je nemoguće poboljšati. Zato se moramo posvetiti buđenju građanske svijesti kroz jačanje medijskih sloboda i efikasnijim NGO-sektorom koji neće biti svrha sam sebi. Suzbijanje korupcije i bolja ekonomska potpora male i srednje privrede je, također, na listi prioriteta. Odnos s EU, posebno u onom ekonomskom dijelu, mora biti promijenjen. EU mora davati podršku onim koji izvršavaju zadatke, a uskraćivati pomoć i podršku onim koji opstruišu. To je jedini način da se građani probude i shvate poraznost ovih politika. Dugoročno, reforma obrazovnog sistema, posebno visokog školstva, esencijalna je, kao i javna uprava, koja mora biti iz korijena reformisana. Sudski sistem se mora ojačati, dok je na ekonomskom polju potrebno ostvariti institucionalnu saradnju s našom dijasporom. U praksi bi to trebalo izgledati tako da se politika izoluje od područja na koja ne smije da ima uticaja.

Poznato je kako ste zastupali roditelje bošnjačke djece iz Konjević Polja u vezi sa zaštitom i pravom na bosanski jezik u školi. Poznato je kako je i tom slučaju Ustavni sud donio odgovarajuću odluku, no nije se dalje otišlo od toga da entitet RS i dalje bosanski jezik naziva bošnjačkim, da djeca idu u školu... da je status quo po ovom pitanju. Uistinu, dokle se došlo u ovoj priči? 

To je još jedan težak i dugotrajan proces. Djeca iz Konjević Polja i njihovi roditelji bore se u RS da promijene jedan cijeli diskriminatoran obrazovni sistem. Prvostepeni sud nas je odbio s našim zahtjevom da se utvrdi da bošnjačka djeca u RS imaju pravo na udžbenike na bosanskom jeziku i da imaju pravo na nastavu na bosanskom jeziku. Trenutno smo u žalbenom postupku. RS brani svoj etno-nacionalni koncept uređenja RS na način da se Srbi tretiraju kao nacija, a svi ostali kao nacionalne manjine. To je, naravno, protivno konceptu ravnopravnosti konstitutivnih naroda na cijeloj teritoriji BiH, ali i evropskim vrijednostima pluralnog obrazovanog sistema. Ne samo bošnjačka djeca, već i srpska djeca strašno gube zbog toga jer je obrazovni sistem prevaziđen, retrogradan i anti-evropski. Prof. Nenad Veličković dao je jednostavno rješenje za sve u BiH, što i ja, s pravne tačke gledišta, podržavam! Svako treba da naziva svoj jezik kako želi. Udžbenike treba napisati bez preferencijalnih sadržaja, uz punu zastupljenost kvalitetnog sadržaja svih naroda, i to na sva tri jezika, a nastavu je potrebno organizovati na multilingvalan način. Ali, znate kako kažu, teško gluhom šaptati! Očekujem da će Ustavni sud BiH ili Evropski sud za ljudska prava objasniti neprihvatljivost ovog nacional-šovinističkog primitivizma. 

Pripremajući se za ovaj razgovor, pročitao sam kako se često osvrćete i referirate na diskriminaciju manjina. Mislim, BiH jeste zemlja u kojoj se krše osnovna ljudska prava i slobode, ali zaista su manjine ona kategorija koja se ne “uklapa” u etno-nacionalni koncept. Još jedno od polja gdje je BiH miljama daleko od ozbiljne države.

Za vrijeme minulog rata, mi smo u BiH doživjeli demografski pogrom. Po prvi put u našoj istoriji, naši građani i narodi su etničkim čišćenjem fizički razdvojeni. Aneks 7 nije uspio i posljedice rata su većinom ostale. To je sada činjenica i moramo se s njom suočiti. Taj šok je sličan onome što se dešavalo u Evropi raspadom velika tri carstva i nastankom prvih nacionalnih država. Nova demografija zahtijeva novu ustavnopravnu infrastrukturu, koja će, s jedne strane, štititi faktičke manjine, a, s druge strane, učiniti državu i dalje funkcionalnom. To je težak i dugotrajan zadatak, ali je moguće. Na žalost, politika današnjih lidera nije pluralna već, kao što se i Vi rekli, etno-nacionalna. Međutim, etno-nacionalizam naših lidera nije ideološki i instinktivan, već svjestan i pragmatičan. Uzrok tome je to što su naši političari homofobični i ne mogu se opustiti uz drugog i drugačijeg, a dijelom jer se time eliminiše remetilački faktor na putu ka ostvarivanju vlastitih interesa. 

U općem kontekstu ovoga o čemu govorimo, kakvo je Vaše mišljenje o tome koliko je zaživjela i da li je uopće zaživjela odluka o konstitutivnosti naroda na cijelom teritoriju BiH? I ta je odluka, svojevremeno, donesena uz protivljenje predstavnika, odnosno sudaca iz RS? 

Implementacija te odluke Ustavnog suda BiH iz 2000. godine otišla je najvećim dijelom u pogrešnom pravcu, jer nije uzeto u obzir obrazloženje iz Odluke. To je jedna od najvećih grešaka međunarodne zajednice. Ravnopravnost naroda je riješena kroz sistemsko i formalno uvođenje podjele javne vlasti između tri konstitutivna naroda umjesto kroz suštinsku mogućnost participacije kroz, na primjer, minimalne kvotne sisteme za faktičke manjine, i jačanje sistema zaštite građana od individualne diskriminacije na etničkoj osnovi. Posljedica je narušavanje funkcionalnosti države, mogućnosti blokade, korupcija faktičkih manjina, i, naravno, Ostali su totalno obespravljeni.

Političari vole reći kako smo zemlja koja je u srcu Europe, kako su nam Brisel i Europska unija dostižan cilj, a onda dođe presuda Sejdić-Finci i tada shvatimo da smo kao država potpuno zakazali. Kako je moguće i zbog čega je provedba te presude godinama na čekanju?

Zamislite, u 21. vijeku, u jednoj evropskoj državi, Jevreji, Romi, a sada i Bosanci nose i dalje žute trake oko ruke zbog njihove nacionalne ili etničke pripadnosti. Stidim se kako smo primitivni. Razlog neimplementaciji Presude “Sejdić i Finci” je, prije svega, bahatost političara. Njih to ne interesuje. Drugi razlog je činjenica da ne znaju kako ostvariti ravnopravnost svih građana. Na žalosti, i EU, a i Vijeće Evrope, ne reaguju na trenutnu pasivnost rješavanja ovog pitanja. 

Aktualna je priča o arapskim državljanima koji u BiH dolaze kako bi kupili zemlju, pravili vlastite oaze, i sutra, gradove. Na prvu reklo bi se da tu nema ničeg spornog, ali ako pogledamo dublje, onda bismo mogli govoriti o “arapizaciji” dijelova i Sarajeva i BiH. Arapi sa sobom donose i svoju kulturu, običaje, što ne bi trebalo biti sporno dok ne postane nametanje. Bojite li se toga u smislu da para vrti tamo gdje burgija ne može?

Da bi strani državljanin mogao postati vlasnik nekretnina u BiH, mora postojati reciprocitet između BiH i te države. Recimo, BiH nema reciprocitet s Kuvajtom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Katarom, Behreinom itd. Moguće je da se radi o malverzacijama i nezakonitostima u koje su involvirani mnoge bh. firme i građani. Masovno se otvaraju fiktivne firme, vrši se kupovina radi obavljanja navodnih privrednih djelatnosti, a u suštini se radi o prometu nekretnina za državljane koji ne mogu biti vlasnici. Prije nekoliko godina, obratio mi se jedan imućni Englez, koji je radio kao fudbalski menadžer, sa željom da kupi kuću u BiH. Objasnio sam mu da je to nemoguće jer BiH nema reciprocitet. Prema tome, zakon bi trebao biti jednak za sve. Tužilaštva bi trebala provjeriti da li se zakon poštuje. U protivnom, ovo bi moglo otići predaleko, ako nije već sad problem eskalirao. 

Sarajevo je glavni grad države, multietičnost i otvorenost za drugo i drugačije je ono čime se mnogi (ne)opravdano busaju u prsa, a onda dođete u situaciju da Vas turisti koji šetaju centrom grada, zaustave i pitaju zašto se na mnogim mjestima ne toči alkohol, gdje mogu pojesti picu sa šunkom, naručiti pršut... Ovo navodim kao šlagvort malopređašnjem pitanju?

Sarajevo je glavni grad i nosi odgovornost multietničke sredine! Činjenica je da u Sarajevu danas, iz religijskih i etničkih pobuda, na javnim mjestima, kao što su šoping centri, kafane ili restorani, uskraćeno pravo izbora, zabranjeni su alkohol i svinjetina. Mnoge Sarajlije negoduju, ali se ljudi ne usude javno govoriti jer je napravljen strašan društveni pritisak da se ova tema tabuizira. Bošnjački političari i Islamska vjerska zajednica, na kojima je najveća odgovornost, moraju Sarajevo učiniti pluralnim, tolerantnim, nadahnutim evropskim vrijednostima 21. vijeka. U suprotnom, idu naruku izjavama da je Sarajevo “Teheran”. A takva referenca u Evropi znači prešutnu osudu, gubitak partnerstva i izolaciju. Navest ću primjer jednog vlasnika trgovačkog centra u SAD koji je zabranio da Djed Mraz uđe u trgovački centar i dijeli poklone djeci zbog svojih ateističkih pogleda na svijet. Vlasnik trgovačkog centra je izgubio spor uz obrazloženje da time ugrožava slobodu izbora i tolerantnost. Privatni kapital ne bi trebao ugrožavati bh. ustavne vrijednosti. To je bitan zaključak za cijelu BiH, posebno Sarajevo! Sloboda izbora je otvaranje vrata za suživot. Bez suživota nema BiH. Ko želi drugačije, mora birati drugu državu za investicije, to je moje mišljenje! 

Kako biste općenito ocijenili rad sudskih instanci u BiH? Ima li tu prostora, da tako kažemo, za napredak?

Reforma pravosuđa je prošla. Napredak je učinjen, bez daljnjeg. Generalno, to je možda i najbolji dio vlasti, ako ćemo je porediti s upravom ili zakonodavstvom. Ipak, mora se raditi dalje. Sudovi su objektivno prenatrpani poslom, sudije preopterećene, mora se povećati broj sudija. Proces profesionalnog usavršavanja sudija treba dići na znatno viši nivo, a sudovi se moraju bolje uvezati u smislu ujednačavanja sudske prakse. Drugi problemi ne zavise od sudova. Počeću od pravnih fakulteta i drugih institucija koje vrše certifikaciju znanja. Ako ne možete steći znanje na fakultetu, kako očekivati da imate dobre sudije? VSTV mora vršiti pravedniju i profesionalniju selekciju novih sudija, te podići nivo odgovornosti sudija za svoj rad. Politika se mora snažnije distancirati od sudske vlasti, a mediji moraju biti profesionalniji u izvještavanju i komentarisanju.

Poglavlja 23. i 24. upitnika EK odnose se upravo na efikasniji rad pravosuđa, borbu protiv korupcije, suzbijanje svih oblika kriminala, itd. Nepisano pravilo je da kada neka od “krupnijih” političkih riba u BiH dobije optužnicu, po pravilu izlazi neokrznuta iz sudskog procesa. 

To su manji ili veći problemi sa svim državama u regiji. Naša pravobranilaštva, tužilaštva i sudovi ne mogu se, većim dijelom, nositi s velikim slučajevima. Ne mislim samo na krivične predmete, već i druge, posebno privredne sporove velike vrijednosti. Čim imate prejaku stranku ili pretežak finansijski problem, pravo se potiskuje i odlučuju argumenti faktičke moći. Sudije osjećaju strašan teret s kojim se mnogi ne mogu nositi. Dok se to ne promijeni, BiH neće biti pravna država u punom kapacitetu, a to znači daljnju reformu cjelokupnog pravosuđa dok ne profunkcioniše u punom kapacitetu.