Ratovanje, ludom radovanje

U moru gluposti kojima smo svakodnevno izloženi tu i tamo neka vijest, inicijativa zasluži da se malo stane, porazmisli o njoj, možda čak i podrži. No, prije toga bi valjalo imati potpunu informaciju ali kako ono rekoše u Nadrealistima: „Mora to brzo, brzo ići. Strašno. To za čas ide. Hamo, Pipa i ostala ekipa i gotova emisija“. 

Ja, ne samo da ću stati, porazmisliti nego ću uključiti i vremeplov i skoknuti u kasne osamdesete i prisjetiti se sjajnog filma Olivera Stone-a, „Rođen 4. jula“. U njemu se vijetnamski veteran, a glumi ga Tom Cruise, od zagriženog patriote, kojim rukovode prije svega testosteroni, nakon što je izgubio noge shvata kako je grubo iskorišten i pretvara se u pacifistu, mirovnog aktivistu i jednog od najžešćih protivnika američke hegemonističke politike. 

Trebalo je, na žalost, tako nešto da se desi kako bi shvatio pogubnost svog mladalačkog uvjerenja. Poznato? Mi ih ovdje prepoznajemo kao veterane naših ratova. 

Godinama unazad postoje razne inicijative koje pokušavaju suočiti, ne tako davno, sukobljene strane, ali i one koji su bile žrtve tih sukoba. Žrtve sa žrtvama, ratne veterane sa ratnim veteranima. Godine odmaka i hladnija glava učinile su da jedni sa drugima, a nekad i sa trećima mogu porazgovarati o onome što ih zapravo muči. 

Nikad ti susreti nisu imali neku medijsku promociju, nikad nisu imali ni političku podršku, a jedno povlači drugo. Bili su godinama samo zloupotrebljavani u političke svrhe. Bilo je i onih koji su se dali zloupotrebljavati, postajući tako opet nekom vrstom lake konjice, ali iza čega je stajala i jasna računica. 

U Zagrebu, u Savskoj ulici i dalje postoje tragovi gotovo dvogodišnjeg derneka koji su upriličili branitelji, odnosno veterani koje su uglavnom predvodili Đuro Glogoški i Josip Klemm. Bila je to neka vrsta malog državnog udara, ali vlast Zorana Milanovića nije imala hrabrosti da se obračuna sa šatorašima, koji su se pokazali jačima od države. 

Sve je tu bilo jasno. Bilo je jasno da su šatoraše upregli crkva i HDZ ne bi li srušili SDP-ovu vlast, što se na kraju i desilo najviše zahvaljujući SDP-u. Tu je bilo jasno da uloga veterana nije mala i da može biti možda i presudna za neke buduće odnose. Nije mala, nije mala ali samo ako ima svog političkog pokrovitelja koji uglavnom dolazi s desna. 

I onda se, u jeku predizbornog ludila koje je zahvatilo prvenstveno samog Milanovića, kao glas razuma javio upravo Josip Klemm. Usklik „Za dom spremni“ zamjenio je poziv Aleksandru Vučiću da sjednu za isti stol. 

A onda je i njemu stigao poziv od Udruženja ratnih veterana iz Srbije da sjednu za isti stol i prihvate ruku pomirenja što je ovaj sa blagonaklonošću primio. Sa manje ili više blagonaklonosti gledali smo na ovaj poziv, ali kad pričamo o Klemmu treba sagledati i drugi dio priče. Onaj, nazovimo ga, poslovni, odnosno interesni.

„Klemm security“ je jedna od najvećih zaštitarskih firmi, koja je nekim čudom u kratko vrijeme doživjela procvat. Sam Klemm se sumnjičio i za pronovjeru novca, a sumnjičen je i za kriminalne radnje u KK Ciboni. Nemamo prostora da ulazimo u detalje ali treba biti jasno da govorimo o čovjeku koji je dobro znao unovčiti svoj položaj hrvatskog branitelja i jednog od njihovih vođa. 

Stoga, kad Klemm blagonaklono gleda na poziv iz Srbije treba biti jasno da iza svega postoji još neka računica. Na kraju, nije li to Ivica Todorić među prvima shvatio? Hrvatski kralj među tajkunima prometnuo se i u regionalnog onog trenutka kad je shvatio da je trubljenju u domovinske trube vrijeme reći „do viđenja“ a možda i „zbogom“. 

Što se samih veterana u Srbiji tiče, oni su na sasvim drugim pozicijama u odnosu na Klemma i družinu. Do naplate ratnih dnevnica dolaze najčešće preko suda u Strasbourgu, što hoće reći da je svaka sudska instanca, od one najniže pa do najviše odbila pravo veteranima da naplate svoje dane na ratištu po Hrvatskoj i BiH. Pozitivna odluka nekog od sudskih organa i pravo da veterani dobiju zaluženi novac značio bi samo jedno: da je Srbija sudjelovala u ratovima koji su bili i izvan teritorija Srbije, a to se kosi sa mitom da Srbija nije nikad ratovala izvan svoje teritorije i da je vodila isključivo obrambene ratove. 

Svjesni su toga i sami veterani, kao što su svjesni da su jednostavno iskorišteni, a da će i sutra biti tako ako zatreba. Odatle i poziv.
Sad, da li je baš trebao otići Klemmu? O tome bi se dalo raspravljati ali recimo da su se rukovodili značajem i uticajem koji Klemm ima u hrvatskom društvu, a taj uticaj, kao što smo vidjeli može ići i do rušenja vlade. Istina, teško bi to uspio sam ali opet...

Na žalost, kao što smo već rekli, sastanaka na nivou veterana je bilo ali nikad ti susreti nisu imali neku medijsku promociju, nikad nisu imali ni političku podršku, a jedno povlači drugo.

Kriminalci nikad nisu prekidali međusobne odnose jer je to dobro za njih. Shvatio je to i Todorić, shvatio je i Klemm. Još jedino mi da shvatimo. Jedino to.