Uprava FK Sarajevo odlučila: Trening kamp u Butmiru nazvan po legendarnom Keliju

Uprava Sarajeva je na 70. rođendan kluba odlučila da Trening kamp Akademije ovog kluba koji se nalazi u Butmiru nazove po legendarnom igraču Sarajeva, pokojnom Želimiru Vidoviću Keliju, ekskluzivno saznaje Novi.ba.

Želimir Vidović Keli je prije rata s velikim uspjehom nastupao za Sarajevo, a početkom nesretnih dešavanja, među prvima je stao u odbranu svog grada, za koji je na koncu dao i svoj život.

24 godine od odlaska džentlmena i heroja u kopačkama: Dao je život za svoje Sarajevo

"U ime naše porodice hvala FK Sarajevo na ovoj inicijativi i gestu kojim će njegovo ime i dalje živjeti s ovim klubom i gradom. Hvala našem Muhamedu Bikiću koji je tu uvijek uz nas. Veliko djelo koje nam puno znači", kazala je u ime Kelijeve porodice Dajana Vidović-Softić.

17. maj 1992. godine crnim slovima upisan je u historiju Fudbalskog kluba Sarajevo, ali i ovoga grada. Upravo tog dana mučki je ubijen Želimir Vidović - Keli.

Džentlemen i heroj u kopačkama. Bio je omiljen fudbaler bordo kluba, igrač zbog čijih poteza su navijači dolazili na utakmice.

U jednom od martovskih dana 1992. godine, popularni Keli je iz svoje kafane na Lukavičkoj cesti, pesnicama istjerao grupu razularenih četnika kad su pretjerali u svom orgijanju, a to je bio razlog da ubrzo napusti svoj lokal i kuću. Ubrzo nakon toga njegova kuća postala je snajpersko gnijezdo, koje je kasnije uz velike napore eliminisano.

Kada su otpočele borbe, Vidović je, kao i većina istinskih sportista stao u odbranu domovine. Prepričavale su se situacije u kojima je Vidović, kao dobrovoljac s velikom hrabrošću, pomagao ranjenicima, te da je, iako su mnogi od njega tražili da, zbog ranijeg sukoba sa četnicima, to ne čini, Vidović ostao pri svojoj odluci i tako jednom prilikom između mnogobrojnih barikada i kroz kišu granata odvezao ranjenike u bolnicu "Koševo".

Kada se javio iz grada nakon uspješno obavljenog zadatka, svi su od njega tražili da ostane u gradu dok se situacija koliko - toliko ne smiri, a prolaz između barikada ne bude barem malo sigurniji. Nažalost, tom prilikom "Keli" nije poslušao prijatelje, niti komandanta, te je krenuo "na put bez povratka", možda vjerujući u ratnu sreću i mogućnost da mu, bez ikakvog razloga, četnici neće ništa.

Na jednoj od barikada je i zaustavljen, a potom i odveden u zloglasnu kasarnu Nedžarićima, gdje ga je nakon mučenja navodno likvidirao poznati zločinac, Željko Ražnatović - Arkan.

Teško je bilo šta reći nakon toga. Želimir Vidović - Keli se na opisani način rastao sa svojim Sarajevom i Koševom, otišao je, ali je postao istinska legenda koje se sjećaju i trebaju sjećati sve generacije, ne samo navijači FK Sarajevo, nego i sve istinske patriote i oni koji ovaj grad i državu osjećaju svojim mjestom i domovinom.

Keli je život dao u najhumanijoj misiji, prevozeći ranjenike iz sarajevskog naselja Dobrinja prema bolnici Koševo.

Popularni Keli je rođen 17. novembra 1953. godine u Sarajevu. Na Koševo je stigao u ljeto 1974. godine iz sarajevske Bosne. Debitovao je za prvi tim 14. augusta iste godine u utakmici Kupa, protiv Igmana s Ilidže.

Tokom prve sezone u Fudbalskom klubu Sarajevo, upisao je 29 nastupa i tako izborio mjesto u udarnoj postavi. Narednih devet godina je s dosta uspjeha igrao za tim s Koševa. Dobre igre u dresu Sarajeva su ga dovele i do reprezentacije Jugoslavije, za koju je debitovao 1. februara 1977. godine u prijateljskom dvoboju s Meksikom. Tri godine kasnije, u martu 1980. godine, Keli je upisao i svoj drugi nastup za državni tim.

Ipak, posebno će ostati upamćena utakmica odigrana 10. marta 1982. godine, na najvećem bh. stadionu, protiv Željezničara. Meč je odigran pred rekordnih 55.000 gledalaca. Keli je tog dana briljirao. Najprije je u 52. minuti asistirao Sušiću za izjednačenje, a potom i sam, pet minuta kasnije, pogodio mrežu Šujice za konačnih 2:1.

Iduća sezona je bila Kelijeva oproštajna, a ostat će u sjećanju po najboljem rezultatu, koji je Sarajevo postiglo u Evropi, plasmanu u osminu finala Kupa UEFA, kao i po nesretno izgubljenom finalu Kupa Maršala Tita od Dinama.

Tako je, nakon devet sezona, u kojima je dres Sarajeva oblačio 241 put i pritom postigao 14 golova, u ljeto 1983. godine, Keli napustio rodni grad, te se zaputio u Austriju. Potpisao je ugovor s GAK-om, za koji je igrao šest sezona, nakon čega se oprostio od fudbala.

Rat je dočekao u Sarajevu. Nažalost, 17. maja 1992. godine, prilikom opisane akcije prebacivanja ranjenika sa Dobrinje u bolnicu Koševo, je zvjerski ubijen, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su četiri godine kasnije na Stupu.

Keli je pokopan 5. juna 2004. godine na groblju Bare. Prema želji njegove porodice, pokopan je s dresom voljenog kluba. Keli je živio za svoje Sarajevo. Danas, jedna ulica na Dobrinji nosi njegovo ime, a svake godine organizuje se nogometni turnir u čast Želimiru Vidoviću Keliju.

Kolika je veličina bio popularni Keli možda i najbolje odslikava odlomak iz knjige "sportskivremeplov.ba", Muhameda Bikića:

Nekako s dolaskom  maja i prvih behara, toplijih sunčevih zraka i proljetnih mirisa prirode sve se počinje buditi, a u porodici Vidović snažnije nego ijednog drugog mjeseca u maju se počinju buditi sjećanja i bol isprepleteni imenom velikog čovjeka, sportiste, fudbalera Želimira Vidovića Kelija. Naime, 17. maja 1992. godine agresor je ubio pokojnog Kelija, nekadašnjeg fudbalera Sarajeva i reprezentativca bivše SFRJ. 

Tog kobnog 17. maja Vidović je na humanom putu između centra Sarajeva i bolnice Dobrinje prevozio ranjenike. Još jednom je Keli pokazao hrabro sportsko srce, prevozeći osobnim automobilom ranjene borce i civile, kojima je tog paklenog maja 1992. u Sarajevo put ka bolnici Koševo bio jedini put nade da će spasiti život i nastaviti prkositi ubijajućim granatama i mecima. Vraćajući se iz bolnice, Keli tada nije ni slutio da će mu to biti posljednja humana vožnja. Prema riječima očevidaca, agresori su ga uhvatili na izlazu iz zloglasne Kasindolske ulice i od te 1992., pa do 2004. gubio mu se svaki trag. Potraga je trajala punih dvanaest godina. Tog petog juna 2004. godine, na Gradskom groblju Bare pokopani su posmrtni ostaci legendarnog fudbalera, a nadasve čovjeka i humaniste. Prema izričitoj želji njegove porodice, Keli je pokopan skupa s dresom Sarajeva, kluba i grada, za koje je živio.    

„Moga Kelija su svi voljeli, kako se ono kaže i Bog uzima sebi dobre ljude. Zahvaljujem se svim ljudima, koji su mi pritekli u pomoć u najtežim trenucima, Kelijevim nekadašnjim saigračima, sportskim radnicima, prijateljima, kao i vama novinarima koji se redovno sjetite godišnjice smrti Kelija“, kaže Borjana Vidović.

Ljubitelji fudbala u BiH, pa i šire, sjećaju se Kelijeve karijere. Ona je započela u sarajevskom naselju Stup, gdje je rođen 17. novembra 1953. godine. Igrao je u ilidžanskom Igmanu, potom u sarajevskoj Bosni, a onda dolazi na Koševo. U Sarajevu je počeo na mjestu beka, a kasnije je prebačen u vezni red, jer je imao izrazito jak i precizan udarac. Često je znao biti u ulozi strijelca, a Kelijeve fudbalske majstorije posebno se sjećaju komšije s Grbavice, kada je Vidović presuđivao u vječitom derbiju. Takav jedan spektakularni gradski derbi prepričava nam Kelijev nekadašnji saigrač, a danas selektor BiH Safet Sušić.

„Bilo je to osamdesetih godina. Mislim da je tada oboren rekord svih vremena na Koševu. Preko 40.000 gledalaca. Prava drama na utakmici Željo je poveo preko Nikića, ja izjednačim. Na kraju 2:1 za nas, a pobjedonosni gol je postigao Keli“. 

Dok su se tokom njegove karijere na golu Sarajeva, mjenjali golmani i lijevi bekovi, Želimir Vidović je standardno nosio dres sa brojem 2. Pred kraj svoje karijere u Sarajevu prekomandovan je u srednji red, na mjesto desnog halfa, gdje će igrati još ofanzivnije, odlično kontrolišući sredinu terena. Za Sarajevo je odigrao blizu 200 utakmica. Nakon blistavih igara u dresu Sarajeva uslijedio je poziv u reprezentaciju bivše države (dva nastupa - protiv Meksika i Urugvaja), a nije ga zaobišao ni poziv austrijskog Union Welsa, a potom i ekipe GAK-a, gdje je Vidović završio sa aktivnim bavljenjem fudbalom. Po okončanju karijere vratio se u Grad na Miljacku, gdje je u sarajevskom naselju Dobrinja sa suprugom Borjanom otvorio piceriju i zarađivao, kako je znao kazati: 

Pokojni Keli je, kažu, živio za svoje dvije kćeri Dajanu i Mianu. Volio je društvo, a najviše slobodnog vremena je provodio sa Nijazom Ferhatovićem i Mehmedom Janjošem.

„To mi je bio zaista veliki prijatelj Uvijek smo se rado družili s njim. Imao je smisla za život. Bio je odličan fudbaler, a još bolji čovjek“, kaže Ferhatović.

„Nije mala stvar bilo igrati za državnu reprezentaciju, a Keli je to uspio. Svojim igrama apsolutno je zaslužio taj reprezentativni poziv, a svojom ljudskošću i veličinom da ga se uvijek rado sjećam“, kaže Janjoš.

U znak sjećanja na legendarnog fudbalera Sarajeva tradicionalno se održava Memorijalni turnir „Želimir Vidović Keli“. 

Za kraj ove priče o nezaboravnom Želimiru Vidoviću Keliju prisjećamo se i riječi  nekadašnjeg sportskog radnika, rahmetli Salke Muhića, inače vjenčanog kuma pokojnog Kelija.

„Ne mogu da ne pustim suzu kada se sjetim moga dragog Kelija. Bili smo dvostruki kumovi, a znaš kada nekog izabereš za kuma da ti je k'o najrođeniji. Keli je bio najbolji čovjek u FK Sarajevo, čovjek koga su svi voljeli i voljet će ga dok postoji Sarajevo i on kao dio njegove historije“.

A svi su ga voljeli, počev od nas novinara, pa do svih ljubitelja fudbala i sporta uopće, koji su imali priliku gledati pokojnog Kelija. Ovaj veliki čovjek, nažalost, nije dočekao stare dane u svom voljenom Sarajevu i sa svojim Sarajlijama, za koje je živio i igrao do posljednjeg daha.