Šta se krije iza desničarskog udara na Plenkovića: Je li Plenković prevario HDZ-ove birače i zašto članovi deru HDZ-ove iskaznice?

Po društvenim mrežama fotografije poderanih HDZ-ovih iskaznica s bijesnim kletvama na račun Andreja Plenkovića, koji se proglašava izdajnikom; u centru Zagreba prosvjedi, doduše malobrojni ali glasni, koji uime, navodno, kapitulantskog HDZ-a diviniziraju bivšeg ministra Zlatka Hasanbegovića; desni kolumnisti tvrde da je novi šef HDZ-a podvio rep pred “lijevom kulturnom hegemonijom”, premda sami iskaču iz svake medijske paštete, od televizijskih ekrana do novinskih stupaca.

Čini se kao da je tek uspostavljena Vlada suočena sa žestokim udarom desnice, strašno nezadovoljne nekim premijerovim kadrovskim odlukama. Akteri pobune presječenih iskaznica javno ga se odriču te uz psovke i uvrede tvrde da više nikada neće glasati za HDZ. U čemu je problem jednog dijela desnog elektorata s Andrejom Plenkovićem? Koliko je pokret razočaranih hadezeovaca masovan? Hoće li šef HDZ-a zaista više problema imati s vlastitim biračkim tijelom, pa čak i članstvom, nego s opozicijom? Što je spin, a što su fakti u najnovijoj desničarskoj kampanji, koja se pokušava zavaljati Hrvatskom?

1. DETONATOR - STATUS HASANBEGOVIĆA U HDZ-u

Cijela je gungula pokrenuta tvrdnjom da je premijer Plenković brutalno šutnuo Zlatka Hasanbegovića. Prosvjednici na Trgu tvrde da je novokomponirana zvijezda desnice smijenjena, a notorni Bujanec, inače crnokošuljaški maneken, javno nariče da su ga “odbacili kao psa”. Bivši ministar nije, međutim, ni smijenjen ni odbačen. Samo nije ponovno izabran za ministra. Kao što mandat nisu ponovili još neki HDZ-ovi članovi bivše, Oreškovićeve vlade. Ali, nitko od toga nije pravio dramu ni dizao bunu. Zato što svaki premijer ima pravo sastavljati vlastiti kabinet i zato što nitko nije pretplaćen na ministarsku funkciju. Kako je to - posve pogrešno - Hasanbegović sebi bio umislio. Ponašao se kao da je Ministarstvo kulture njegovo nasljedno pravo, pa je sebi, totalno nepametno i taktički kontraproduktivno, čak dozvoljavao da u tom pogledu javno reketari Plenkovića.

Također, teško bi se moglo govoriti o odbačenosti za nekoga tko je na izbornoj listi bio na vrlo visokom mjestu i postaje saborski zastupnik. Tvrdnje da je Hasanbegović preferencijalnim glasovima osvojio tu poziciju samo djelomično odgovaraju istini. Dobio je mnogo tih glasova, ali ni blizu onome koliko su osvojili neki drugi HDZ-ovi kapitalci. Konfabulacija da je HDZ-ova desnica iznijela izbornu pobjedu ne odgovara činjenicama. HDZ-ova pobjeda na izborima svakako je mnogo više Plenkovićeva nego Hasanbegovićeva.

2. JE LI PLENKOVIĆ PREVARIO HDZ-ove GLASAČE?

Naravno da nije. Od prvog trenutka, još i prije nego što je postao šef HDZ-a, Plenković je prilično jasno deklarirao svoju političku agendu. Odmah je objavio da HDZ kani voditi kao stranku desnog centra, a nikako desnice. Nije radikalizirao retoriku čak ni u kampanji. I upravo je s takvim imidžem pristojnog, modernog konzervativca digao HDZ s poda, gdje ga je preuzeo, i odveo do pobjede.

Oni koji vrište da ih je iznevjerio i prevario zapravo traže da Plenković sada prevari svoje birače i HDZ vrati tamo gdje je nekad bio. Traže da se vrati ekstremiziranoj politici Tomislava Karamarka i njegovim kadrovima. Premda je ta politika doživjela svoj izborni slom, a Hasanbegović, kao jedan od njenih najvažnijih ne samo eksponenata, nego i kreatora, teško je kontaminiran. Zato ga je premijer morao izostaviti. Ta je odluka posve sukladna najavama da će graditi novi HDZ. Na tragu svojih izbornih obećanja u ministarski je izlog morao staviti neke nove ljude. Sve drugo bilo bi prevara. Da je Hasanbegovića ostavio za ministra, Plenković bi izdao vlastite proklamacije i političku vjerodostojnost.

3. MALA ILI VELIKA SNAGA  DESNOG UDARA

Svatko ima pravo na izražavanje svog stava, pa tako i nekim Plenkovićevim kadrovskim potezima revoltirani dio HDZ-ovih glasača. Šteta što se ta pobuna često izražava govorom mržnje. Ali nije novost da se svaki pokušaj moderniziranja HDZ-a prvo sudari s unutarnjim otporom i opstrukcijom iz vlastitih redova. Desničarski udar danas neće podržati ni jedan od HDZ-ovih prvaka. Čak ni neformalni šef desne frakcije Milijan Brkić, koji bi mogao imati razloga i za neku osobnu povrijeđenost. Svejedno, otvoreno je podupro šefa stranke, a za prosvjednike tvrdi da su ih protivnici HDZ-a izmanipulirali. Da nezadovoljstvo nije masovno pokazuju i svježa istraživanja (agencija Ipsos za Novu TV), prema kojima je sastavom Plenkovićeve vlade zadovoljna većina, 56 posto građana, s tim da je taj postotak kod HDZ-ovih birača 79, a u elektoratu lijeve koalicije također respektabilnih 40 posto. Na koncu, broj prosvjednika u Zagrebu Hasanbegovića više kompromitira nego što ga snaži. Ako za njim nije krenulo nego stotinjak duša, onda je to ćorak od prosvjeda.

Nagađanja da bi desničarsko jato moglo napustiti HDZ i osnovati neku svoju stranku nisu realna. Nitko od njih neće odlepršati jer su svjesni da samo u HDZ-u predstavljaju neku snagu. HDZ je od Hasanbegovića stvorio instant zvijezdu tamnog sjaja, bez tog suporta on ostaje samo još jedan od desnih lunatika bez stvarne političke težine.