Srbi u Sarajevu
Uznemirujuće pismo koje su čelnici “SPKD Prosvjeta” jučer poslali na adrese dvadesetak domaćih i međunarodnih institucija sa sjedištem u Sarajevu, predstavlja moralni šamar svakom dobronamjernom stanovniku glavnog grada Bosne i Hercegovine. Nakon konferencije za novinare gdje su čelnici “Prosvjete”, Savo Vlaški i Dejan Garić, na jednom mjestu, pedantno, precizno i bez suvišnih riječi, poredali činjenice o odnosu ovdašnjih vlasti različitih razina prema srpskom narodu i njegovim kulturno-historijskim spomenicima, osjećao sam se neutješno jadno i bespomoćno. Gdje nas je vrijeme odnijelo, kakvi smo to ljudi postali i u kakvom društvu živimo ako smo stigli dotle da nam naši pošteni sugrađani, zvanično i najzvaničnije, preko medija, moraju otvoriti oči i skrenuti pažnju na razvaline koje sami ne vidimo i, što je dodatno poražavajuće, s kojim nedovoljno suosjećamo?
Rat je demografski uništio onu nekadašnju bosanskohercegovačku “leopardovu kožu” rasipajući ljude na sve strane svijeta. Jednako kao bošnjački i hrvatski, i srpski je narod silom iščupan iz svojih korijena. I danas smo svi tu gdje jesmo –zarobljeni u vlastitim getima, raseljeni, podijeljeni, nepovratno razdvojeni jedni od drugih. “Budimo dobre komšije”, priželjkuje jedna sarajevska politička stranka. Nažalost, prije bih rekao da smo jedni drugima odavno postali loši susjedi. Jer da nije tako, jučerašnje pismo nikad ne bi bilo napisano.
Posljednji popis stanovništva pokazao je da u četiri sarajevske općine ukupno živi 10 hiljada Srba. Prije rata ih je na istom prostoru bilo deset puta više. Istovremeno, spomen ploču na obnovljenoj Vijećnici i dalje “krasi” podatak da su u augustu 92. Narodnu biblioteku zapalili “srpski zločinci”. Ne mladići, ne karadžići, ne pijane tobdžije i minobacačlije, sdsovci i vrsovci, patovci i pamovci, već, eto, piše “srpski zločinci”. Među njima valjda i svi oni sarajevski Srbi koji su, rizikujući vlastite živote, te vrele augustovske večeri prije 23 godine spašavali kulturno blago iz Vijećnice. Prošlo je skoro četvrt stoljeća od počinjenih zločina na Kazanima. Ako se jednog dana to stravično mjesto stradanja ipak dostojno obilježi (a dok god se SDA išta pita u ovom gradu u to je teško vjerovati), da li će se za izradu idejnog rješenja teksta na spomeniku konsultirati isti autor koji je osmislio i onu ploču na ulazu u Vijećnicu? Hoće li, pitam se, i na Kazanima mudri pisac uvredljivo navesti da su tu nevine ljude ubijali “bošnjački zločinci”? Ili će svaka buduća spomen-ploča, ko god da je postavi i šta god da na njoj napiše, nestati kao što je nestala ona iz sarajevskog parka At Mejdan, uništena i likvidirana samo zato da se izbriše sjećanje i upozorenje na zločine ubica iz 10. brdske brigade ARBiH pod komandom Mušana Topalovića Cace?
Kažem, sramota je za Sarajevo i za sve nas u njemu jer smo dozvolili da stvari odu predaleko, da se naši sugrađani Srbi u ovom gradu osjećaju neugodno i poniženo. Zato se pismo iz “Prosvjete” ne smije prešutjeti. To je upozorenje, dobronamjerni i očajnički vapaj da se mnogo toga u prijeko potrebnoj inventuri sarajevskog društva treba i mora mijenjati. A prije svega, moramo se promijeniti mi. Mi, kojima obraz ne dozvoljava živjeti u gradu kojim neprimjetno prolaze oni, usamljeni i nesretni, obilježeni vlastitim svijetom i porijeklom, naši sugrađani i ljudi s imenima i prezimenima. Čelnici “Prosvjete” postavili su rok od mjesec dana. To je sasvim dovoljno vremena da svi zajedno dokažemo da nam je stalo. Nadam se da nije prekasno.