PRAVDA I KRIVDA: Koliko će Ramiz platiti smrt djeteta?

Piše: Bakir Hadžiomerović

Nedopustivo neprimijećeno ovih je dana tretirana vijest da je Ramizu Suljkanoviću iz mjesta Rainci kod Kalesije od pravosuđa Republike Srpske izrečena presuda prema kojoj je dužan platiti 7 hiljada maraka na osnovu izgubljene tužbe. Suljkanović je tužio RS zbog smrti svoje kćerke kojoj je odrastanje prekinuo bofors s položaja Vojske Republike Srpske. Išla u osnovnu školu, ubijena pred najmilijim na kućnom pragu. 
“Došla je iz škole, bila je sedmi razred osnovne škole. Nismo očekivali da će tu biti granatiranje mada sam napravio dobre zaklone i sklonište za djecu jer sam imao još jednu kćerku i sina. Ona je sjedila nakon što je došla iz škole. Bofors je sa kote Vis kod Kalesije ispalio hitac koji je kraj nje eksplodirao tako da je izrešetana i umrla je na mojim rukama jer sam se zatekao na tom mjestu.” 
Ovo strašno svjedočenje oca, kojem su zlikovci ubili dijete, objavio je RSE. 
Koliko je ovakvih priča u Bosni i Hercegovini i koliko njih nikada neće dospjeti u medije? 
Bosanskohercegovački pisac, Damir Ovčina, ljetos je objavio roman “Kad sam bio hodža”. U ovom genijalno napisanom, ali neizdrživo potresnom štivu, autor opisuje život, a posebno smrt, u sarajevskom naselju Grbavica nakon što su ga okupirale četničke horde i SDS-ove ubice. Troipogodišnji pakao Grbavice preživjeli su samo rijetki. Baš kao što su i za brutalna ubistva, silovanja, pljačku i nasilje pred zakonom odgovarali samo rijetki. Tako se, eto, po Dejtonu ovdje živi, pa nam je postalo izvjesno da, onako, ponekad u prolazu, sretnemo ubicu maskiranog u civilnu odjeću. Možda upravo dok ovo pišem, nekom od vas u redu pred kasom u granapu, na šalteru banke ili mikrokreditne organizacije, ni na kraj pameti nije da diše i dijeli isti zrak s ratnim zločincem krvavih ruku i nečiste savjesti. Te nekažnjene ubice gledaju ravno u naše oči žrtve. U kojim nema ničeg osim doživljene nepravde i vrištećeg bola zbog onih kojih više nema…
Presuda od 7 hiljada maraka Ramizu Suljkanoviću moralni je sunovrat društva u kojem preživljavamo. Cijena je to koju ima da plati svako ko je ostao bez nekog svog. Povod da ih se još jednom ubije samo da bi sistem namirio zločinu dogovoreni dug za sve počinjene smrti. Od Srebrenice do Prijedora, od Grbavice do Kalesije…
Nema pravde ni koliko je crnog ispod nokata, govore stari ljudi. I nema je osim krivde. Umrla je ovdje pravica sa svim nevinim mrtvim. Zato valjda u ovoj nesretnoj zemlji na Ramizove uzaludne zahtjeve nikad odgovorili nisu. Ni Goran Salihović,  ni Zorica Đurđević, ni Gordana Tadić, ni SIPA, ni MUP, ni tužiteljstvo, ni sud. A tražio je samo da se otkrije i kazni ubica njegovog djeteta. S kojim možda upravo dok ovo pišem, neko od vas u redu pred kasom u granapu, na šalteru banke ili mikrokreditne organizacije, diše i dijeli isti zrak…
Rat sigurno nije bio bolji. Ali ni ovo što danas preživljavamo ne može biti mir.