Moj glas

Kasnim na ove izbore u doslovnom smislu. U ponedeljak sam napunio 96 godina, a u novembru ću izaći na svoje 19. izbore za predsednika SAD. Prvi put sam glasao 1944. godine za svog vrhovnog zapovednika Franklina Delanoa Roosevelta; poslao sam svoj glas poštom iz vazduhoplovne baze na Pacifiku. Bio je to uzbudljiv trenutak, ali ne tako značajan kao što će biti glasanje 8. novembra ove godine, najvažnije u mom životu. Naša zemlja se suočava sa najvećom opasnošću u svojoj historiji od kubanske raketne krize 1962, ili možda od 1943, kada su sile Osovine držale veći dio Evrope, a Japan veći dio Pacifika, od Aleuta do Solomonskih ostrva, i kada je ishod rata još uvijek bio neizvjestan.

Vjerovatnoća da Donald Trump bude izabran za predsjednika kao da se smanjuje. Ja ću glasati za Hillary Clinton, odlučno i sa povjerenjem. Njen život je oduvijek bio posvećen javnoj službi i boljem životu djece i nevoljnika. Ona je pametna, jaka, dubinski informisana, ima izvanredno iskustvo sa izazovima i rizicima našeg nestabilnog svijeta koji se neprekidno mijenja i posvećena je dobrobiti ljudi širom svijeta. Njene tijesne veze sa manjinama doprinijeće riješenju krize naših lokalnih politika. Ponekad joj zamjeram nestrpljenje u odgovorima na pitanja o greškama iz prošlosti, ali ne sumnjam u njene motive. Nisam očaran vezama Fondacije Clinton sa velikim novcem, ali ne vidim nijedan dokaz da je ona iz toga nezakonito profitirala. Gospođa Clinton će biti jaka i odlučna predsjednica – najzad ćemo i mi dobiti ženu lidera – a možda će se pokazati i kao ujediniteljka.

Trumpova kampanja je rijaliti u kome je on prezira dostojan, ali intrigantan glavni lik. „Ne podnosim ga“, kažu ljudi, „ali činjenica je da je neumoran“. Svi znamo rana ogrješenja gospodina Trampa: novinarka kojoj „krv ide iz… čega god“; ruganje novinaru sa tjelesnim nedostatkom; zlobna primjedba o meksičkom porijeklu jednog sudije; vrjeđanje roditelja poginulog vojnika Khana, nosioca Zlatne zvijezde; obećanje da će biti deportovano 11 miliona – ili 2 miliona – imigranata bez papira i tako dalje. Svaki od ovih postupaka ga diskvalifikuje kao kandidata koji, ako pobjedi, treba da predstavlja sve građane, ali mnogi su spremni da ih pretvore u sitna ljudska ogrešenja. „To je stari dobri Donald – takav je, šta da se radi.“

Posebno mi je zasmetao njegov usputni komentar negdje početkom avgusta, kada mu je jedan veteran, njegov poštovalac, poklonio repliku Ljubičastog srca: „Oduvijek sam želio da dobijem Ljubičasto srce“, rekao je gospodin Trump. „Ovako je mnogo lakše“. Lakše od čega? Od toga da se zaista pridruži oružanim snagama (imao je priliku za to, ali se izvukao kao mnogi drugi) i pogine ili bude ranjen? Svojim dečačkim snom on dovodi u pitanje pola miliona mladih Amerikanaca koji su poginuli u ratovima tokom mog života i još mnogo više njih čiji su životi upropašćeni teškim ranjavanjima u tim ratovima.

Ovo shvatam kao ličnu uvredu jer sam jedan od poslednjih preživelih od 16 miliona Amerikanaca koji su na razne načine učestvovali u mom ratu, Drugom svetskom. Sam nisam bio u borbama, ali u tom ratu sam izgubio 20-ak prijatelja, školskih drugova i drugara iz mladosti, koji su u mom sjećanju i dalje mladi. Tu je i moj prijatelj Gardner, pješadijski kapetan koji se iskrcao u Normandiji i borio u hirtgenskoj šumi, Ahenu i bici za Ardene; dvaput je ranjen, dobio je mnoštvo medalja i odlikovanja, među ostalima i francuski Ratni krst i uvijek se namršti kada čuje grmljavinu. Tu je i moj pokojni zet Neil, koji je dva dana ležao ranjen u bici za Belfor i koji je cijelog života cupkao sa štapom, a pred kraj i sa dva. Svaki Amerikanac moje generacije može da ispriča takve priče i svi mi znamo – iako smo se trudili da zaboravimo – da je u tom ratu živote izgubilo 70 miliona ljudi širom svijeta.

Gospodin Trump je rođen 1946, neposredno po završetku tog kataklizmičnog događaja 20. veka, a punoletstvo je stekao 60-ih godina, u vrijeme kada se o posljedicama i okrutnostima rata debatovalo kao nikada ranije, ali izgleda da se skoro ništa od toga nije dotaklo tog kandidata koji smatra da treba dati nuklearno oružje Japanu i Južnoj Koreji i izbegava da se izjasni o tome šta bi radio kao naš vrhovni komandant. Zbog svega toga duboko sumnjam u iskrenost njegove brige za naše veterane, kao i u to da on ima bilo kakvu predstavu o njihovim patnjama.

Znam da su moji stavovi tipični za čoveka mojih godina, ali nadam se da ću ubediti i nekog mlađeg ili neodlučnog. Pozivam ih da podijele sa mnom jedno svakodnevno iskustvo – trenutke usred noći ili saobraćajnog čepa, kada otkrivamo da su naše naknadne misli još uvijek tu: Zašto sam ikada…? Šta ako…? Sada mi je jasno… I da onda zastanu i domisle svoje sumnje – postupak koji nas smiruje i čini zrelijima. To je rečenica koju je sudija Learned Hand želio da vidi u svakoj školi, crkvi i sudnici Amerike: „Preklinjem vas… uvijek pomislite da možda grešimo.“

Gospodin Trump ima i druge nedostatke i gafove koje nisam pomenuo: čudnovatu ljubav prema Vladimiru Putinu; uništavanje života i nada malih investitora i preduzetnika koji nisu imali sreće da svoj biznis povežu sa njegovim; budalastu petogodišnju kampanju „krštenice“, sada opozvanu bez pozivanja na odgovornost – ali na stranu sve to. On se predstavlja kao čovjek koji nikada ne uzmiče, ne zastaje i ne gubi. On mora da pobjedi, uvijek je u napadu, ali prije i poslije svega uvijek brine: „Kako izgledam?“ To je po meni ključna stvar, da imamo posla sa čovjekom koji jedinu potvrdu svog uspjeha traži i nalazi u narcističkom ogledalu.

Ako Donald Trump pobjedi na ovim izborima, njegove noći u Beloj kući ličiće na noći predsednika Obame. Kada uveče poželi laku noć svojoj porodici, Obama ostaje sam sa bujicom informacija koje mu stižu iz bezbroj nacionalnih i međunarodnih izvora, od kojih su mnoge državna tajna. Okolina mu je velelijepna, ali prostorija u kojoj sedi je tamna i tiha. Tu i tamo naiđu delići dobrih vijesti, ali je mnogo više krvoprolića, uzbuna i opasnosti koje vrebaju sa svih strana. Smisao tih vjesti je često prikriven ili protivrječan ili prosto nedokučiv. A onda dolazi vrijeme tvitovanja. Rađa se novi dan, a sa njim i novi nalet loših vesti – još jedna policijska pucnjava na zapadu, još jedan bombaš samoubica u Jemenu i druge hitne informacije iz svijeta zahvaćenog teškim jutarnjim događajima. Američki predsjednik na sve to nekako mora da odgovori, ali Trump bi uvijek imao preču brigu: “Kako izgledam?”

Roger Angell, The New Yorker, 24.09.2016.

(Peščanik)