Rikvercom u budućnost

“Današnje mlađe generacije su u opasnosti da će biti siromašnije od svojih roditelja”, stoji u nedavno objavljenom izvještaju vodeće svjetske konsultantske firme McKinsey & Company. Izvještaj je naslovljen “Siromašniji od roditelja? Stagnacija ili opadanje prihoda u naprednim privredama”, a u njemu se analiziraju trendovi 25 vodećih nacionalnih ekonomija u svijetu.

McKinsey & Company te trendove podrobno prati još od 1945. godine, a njeni izvještaji su u drugoj polovini 20. stoljeća ulijevali optimizam na globalnom ekonomskom planu, kada je, u pogledu prihoda, svaki naraštaj živio bolje od prethodnog.

No, to se znatno promijenilo u protekloj dekadi, što pobuđuje crne slutnje ekonomskih stručnjaka. Od 2005. godine rezultati su porazni: obitelji koje stagniraju ili nazaduju, od zemlje do zemlje, variraju od 65 do 70 posto!

I u nazadovanju ima lidera

S bosanskohercegovačkog motrilišnog ugla olako bi se moglo reći da ne bi trebalo da nas interesuje šta se zbiva u 25 vodećih nacionalnih ekonomija u svijetu, da se ovaj ekonomski trend, po sistemu spojenih posuda, ne prelijeva i na “ostatak svijeta”, pa tako i u Bosnu i Hercegovinu.

Izvještaj ekonomskih stručnjaka firme McKinsey & Company pokazuje da trend opadanja prihoda u naprednim privredama nije nužno vezan za svjetsku ekonomsku krizu, koja je počela tek2008. godine. Ali je činjenica da ga je ekonomska kriza znatno pospješila, isto kao što je u negativnom smislu pospješila ionako učmalu i neodrživu ekonomsku situaciju u Bosni i Hercegovini.

Ako uz ove spoljne faktore dodamo još i tranzicijsku epohu, ratom razrušenu bh. ekonomiju, pa potom pljačkašku privatizaciju, neefikasan i skup državni aparat, gramzive političare i socijalnu nepravdu – dobit ćemo rezultat koji nam kazuje da je Bosna i Hercegovina druga “najjadnija” država na svijetu!

To je nedavno objavila ugledna američka istraživačka i medijska kuća Bloomberg, uzimajući u svojim istraživanjima parametre zaposlenosti i rasta cijena životnih namirnica. Drugim riječima, “indeks jada” (misery index) računao se tako što se uzimala u obzir inflacija, odnosno rast cijena i stopa nezaposlenosti.

Prema istraživanju navedeno je da je Bosna iHercegovina dobila skor od 48,97 posto, a jedina zemlja koja je gore plasirana od BiH jeste Venecuela, gdje je pad prihoda od nafte doveo do drastične nestašice hrane i lijekova, a inflacija je 181 posto.

Od 74 svjetske ekonomije, parametri istraživača iz Bloomberga svrstali su Tajland u najsretnije mjesto za život, s “indeksom jada” od samo 1,11 posto. Rezultat je to nezaposlenosti od svega jedan posto, dok cijene namirnica na Tajlandu rastu po godišnjoj stopi od 0,1 posto...

Finansijska stagnacija

Izuzmemo li iz naših uvida Bosnu i Hercegovinu i uporedimo li rezultate istraživačke i medijske kuće Bloomberg srezultatima i izvještajem konsultantske firme McKinsey & Company, možemo kazati da ova potonjaima više aduta da zadaje glavoboljesvjetskojjavnosti, ali i da upozori svjetske moćnike, prvenstveno političke i poslovne lidere.

Od 1945. do 1995. godine je, u pogledu prihoda, svaki naraštaj živio bolje od prethodnog. Naravno da jei tada moralo biti izuzetaka, ali se njihova prisutnost svodila na takve brojke da su se one, praktično, računale kao “statističke greške”.

Mnoge generacije koje su odrastale poslije Drugog svjetskog rata vjerovale su u to da će živjeti bolje od svojih roditelja, a da će njihova djeca, opet, živjeti bolje od njih samih. U većini slučajeva je ta pretpostavka bila tačna, i to ne samo na Zapadu, nego se uspješno prelijevala na veći dio planete, pa i na socijalistički prostor bivše Jugoslavije.

No, pozitivan ekonomski trend koji se 60 godina činio nezaustavljivim u 25 vodećih ekonomija svijeta doživio je strmoglav prevrat. Obiteljska krilatica koja je decenijama uspješno egzistirala u zapadnom svijetu – da je najvažnija stvar koju roditelji mogu učiniti za svoju djecu, zapravo, da ih nauče kako da opstanu bez njih – odjednom je relativizirana i dovedena u pitanje.

Preciznije: od 1995. do 2004. godine došlo je do određene stagnacije u vodećimekonomijama, te jebilo dva posto obitelji koje su u tom periodu stagnirale ili nazadovale.A onda potpuni prevrat u dekadi od 2005. do 2014.godine kada je takvih obitelji bilo, promatrajući od zemlje do zemlje, od 65 do 70 posto.

Podaci – katastrofalni, zbog kojih uglednistručnjaci međunarodne firme McKinsey & Company nude rješenja za povećanjeekonomske produktivnosti, rast BDP-a, zapošljavanja... A sve to apelujući i upozoravajući, prvenstveno, svjetske moćnike s političke i poslovne scene.“U najgorem scenariju, 70 do 80 posto dolazećih naraštaja neće napredovati u narednoj deceniji”, stoji u izvještaju.

Bonjourno recesijo

Izvještaj koji je obuhvatio 25 vodećih nacionalnih ekonomija u svijetu najviše je potresao Italiju, i to prijenego što su nam iz nje počele pristizati tragične slike nakon niza razornih zemljotresa. Podaci kažu da je Italija najgore prošla od svih 25 država, te da je devet desetina Italijana siromašnije od svojih roditelja!

Ako pritom dodamo još i obitelji kojima se ekonomski status nije pogoršao ali ni poboljšao, dolazimo do enormnih 97 posto.Ako tome pribrojimo još i porezne politike i socijalne politike, dobijamo paradoks koji nam kazuje da su prihodi koje obitelji u Italiji imaju danas, za 100 posto manji nego deset godina ranije.

Na drugom mjestu, a opet u dalekoj prednosti u odnosu na Italiju, su Sjedinjene Američke Države s 81 posto, s tim da je kod njih daleko veći udio onih koji su stagnirali a nisu nazadovali. Naravno da Sjedinjene Države posjeduju veći nivo društvenog bogatstva, pa i bolji model društvenog uređenja od Italije, ali istraživanje nam kazuje da to i nisu najvažnije značajke.

Washingtonjeu akciji suzbijanja efekata tržišnih promjena smanjio porezni pritisak na obitelji te povisio naknade za socijalno ugrožene, što je umanjilo ili ublažilo tendenciju ka općem osiromašenju u Sjedinjenim Američkim Državama. Zato je njihov skor, u odnosu na Italiju, u znatno većoj prednosti.

Naravno da je lakše računati na obiteljsko blagostanje ukoliko društveno bogatstvo raste, aličini se da su ljudski faktor i kultura ekonomije značajnije od nivoa društvenog bogatstva, a ako uključimo primjer Švedske olako ćemo to dokazati. Naime, ona je najmanje stradala od svih 25 država, s dva posto obitelji koje su nazadovale (svaka peta obitelj). Dakle, od ukupnog postotka obitelji koje su stagnirale i nazadovale u Švedskoj – 20 posto – većina ih je zapravo samo stagnirala.

U izvještaju stoji da se država potrudilada održi radna mjesta, te da su na kraju decenije prihodi u Švedskoj porasli za sve.Na tom primjeru zapravo možemo vidjeti da model socijalne države blagostanja još uvijek dobro funkcionira kao socijalni amortizer. No, bez nastojanja da politiku prilagodi okolnostima i da insistira na maksimalnoj zaposlenosti – to ne bi bilo moguće.

Kao što je to, naprimjer,nemoguće djelovalo za Italiju, zemlju koja je izabrala model minimalnog zamjeranja kroz minimalnu akciju, a sve pod sjenkom kriminalne i korumpirane vlasti. A sada još i uz razorne zemljotrese... Znate kako ono već vele: nijedno zlo ne dolazi samo.

Sistem raspodjele

Kao što smo već spomenuli, naravno da je lakše računati na obiteljsko blagostanje ukoliko društveno bogatstvo raste. Ali društveni brutoproizvod nije apsolutni pokazatelj, jer je momenat raspodjele sredstava jako bitan, a u kriznim momentima, kao što nas to uči primjer Švedske, čak ključan.

U najgorem scenariju, ako se produži minimalna stopa rasta kakvu smo imali u prethodnoj deceniji, 70 do 80 posto dolazećih naraštaja neće napredovati u narednoj deceniji. Nesreća je u tome što bi se to još radikalnije odrazilo na niskorazvijene zemlje. Ali, ako iz izvještaja izvučemo primjer Grčke, možemo kazati da ni poboljšanje ekonomskih parametara ne znači nužno poboljšanje ekonomskih uvjeta građana.

Stoga se zaključuje da najviše o upravljačkoj strukturi jedne države ovisi hoće li se povećanje društvenog brutoproizvoda odraziti na životni standard stanovništva. Ili, ako se poslužimo riječima iz izvještaja firme McKinsey & Company: “Čak i kad bismo se ponovo suočili s visokim rastom kakav je bio u prošlosti, od 30 do 40 posto stanovništva ne bi imalo iole povećane prihode.”

Dakle, čak i pod uvjetom da se politika rukovodi načelom općeg dobra, ekonomija neće sanirati siromašenje ni ako počne ponovo rasti. Rezultati su neumoljivi. Naročito u ekonomijama koje ne spadaju u 25 vodećih, kao što je bosanskohercegovačka.

Po uzročno-posljedičnim vezama se u ovu globalnu ekonomsku priču uvlače ekonomski ratovi, porast siromaštva u zemljama u razvoju, porast oružanih sukoba, terorizma, migracija... A ne treba ni spominjati da su se ove pošasti već odavno prelile i u Evropu, a odavno su prisutne u politički krhkoj Bosni i Hercegovini.