PTPC – Dodikova mašinerija zla

Gledanje dnevnika PTPC-a ovih je dana opasno po zdravlje. Razina sluganstva koje tamošnji urednici iskazuju prema sumanutoj politici Milorada Dodika dosegla je kritičnu tačku. Imao sam tu nesreću i dovoljnu količinu (sado)mazohizma da sinoć od 19.30 do 20.00 sati dio svog života provedem ispred televizora zagledan u performans TV fabrike režimskih laži koji na ovim prostorima nije viđen još od zlatnih vremena Smiljka Šagolja i Riste Đoge.  
Imenica Srpska u pomenutoj je emisiji izrečena između 40 i 50 puta. Riječ referendum otprilike isto toliko. Ali nije samo u tome problem s političko-propagandnim programom banjalučke TV Bastilje. Brutalni medijski obračun sa strankama i čelnicima Saveza za promjene (koje novinari PTPC-a ritualno ponižavaju obaveznim pridjevom “takozvani”) zbilja podsjeća na najgore dane pokojne TB CPHE. Ono što su u Đoginoj gebelsovskoj družini predstavljali Miro Lazović, Tatjana Ljujić-Mijatović, Jovo Divjak i Mirko Pejanović, to su za onu s teve ekrana što javno priznaje da se “ne može seksati po vrućini” danas postali Dragan Čavić, Mladen Ivanić, Zdravko Krsmanović… Princip je isti, sve su ostalo nijanse.    
Glavni politički poglavica u Republici Srpskoj dnevnik PTPC uređuje u skladu s vlastitom doktrinom u javnim nastupima. Uvrede, psovke, verbalna šaketanja, neutemeljene optužbe za izdaju Srba, Srpske, srpstva… Tragikomično je sinoć bilo gledati kako ratni švercer Milorad Dodik u kamere PTPC-a govori o “odbrani republike ako treba i oružjem”, iako se zna da je upravo ta junačina u proteklom ratu od oružja zaduživala isključivo šlepere pune nafte, cigareta i ostale visokotarifne robe. Kako bi se valjda što dublje Miletu Ronhillu uvukla u zicagu, potrudila se sama voditeljica dnevnika. To je ona što joj, znamo to, smetaju visoke ljetne temperature. Ona je kandidata opozicije za gradonačelnika Banje Luke optužila čak za veleizdaju Republike Srpske. Sve bi to bilo u redu samo da se ne radi o Draganu Čaviću, osobi kojoj nisu smetale visoke ljetne, a ni niske zimske temperature pa da tri i po godine s puškom u ruci provede u BPC dok su se voditeljica i njen politički mentor skrivali u dubokom hladu gdje se, jelte, može na miru može švercati i seksati. 
Da sve bude kao u Đogino vrijeme potrudio se i bivši pjevač Nenad Janković. On je po običaju s pristojne udaljenosti, iz Beograda naravski, podržao Dodikov referendum uz žalopojku da, eto, “ne može glasati jer ne živi u RS, ali da se sloboda mora braniti”. Po svom dobrom starom običaju, Janković ponovo “tuđim rukcem gloginje mlati”, jer je i iz proteklog rata prvi zbrisao na sigurnu teritoriju odakle je godinama palamudio o velikosrpstvu dok je srpska sirotinja kojoj se, kao, obraća, u BiH ginula i krvarila. 
Bilo je u sinoćnjem dnevniku još i mudžahedina, Al-Kaide, muslimanskih fanatika pristiglih iz arapskog svijeta, prijetnji ratom… Ukratko, vidjeli smo cjelovit propagandni paket poznatih stereotipa kojim nas mjesecima zasipaju urednici Dodikove medijske mašinerije zla. A na to zlo, dosljedno i društveno kancerogeno, šuti RAK. Regulatorna agencija za komunikacije, državna firma sa izvrsnim platama čiji je osnovni zadatak da ovdašnje medije sprečava da se pretvaraju u ratnohuškački stroj, svojom šutnjom praktično priprema teren za neke buduće sukobe, “a nisu isključeni ni oni oružani”, kao što je prije 27 godina na Gazimestanu poručivao Dodikov politički mentor, Sloba Milošević. Na mržnju koja stiže s ekrana PTPC-a šuti i OSCE-ov odjel za medije, šute ambasade, nevladin sektor. Svi šute kao da je neko na daljinskom pritisnuo ono dugme mute.
Čemu da se, onda, nakon ovakvog programa javnog servisa, nadaju nesrbi u Republici Srpskoj? Šta da očekuju oni nezaštićeni dok se pred referendum i njihovim očima, u centralnoj informativnoj emisiji, prave javni spiskovi za odstrel nekih novih republičkosrpskih ivana stambolića? Kome, na koncu, da se za pomoć obrati povratnik u PC kad mu nakon dnevnika PTPC, iza osam sati uveče, zločinac ispranog mozga i napaljen na Biljanu Knežević, zakuca na kućna vrata…