Mladen Bošnjak: Kad stigneš u Ljubuški

Bosna i Hercegovina
Mladen Bošnjak: Kad stigneš u Ljubuški
Svaki put iznova, kad zastanem na Francuskoj cesti, prođu me srsi pred slikom rodnog grada. Svaki put iznova, očaran i egzaltiran, odlutam u neko drugo vrijeme, u prozračne mladenačke noći ispunjene blistavim prizorom hercegovačkog ljepotana, moga grada, koji niotkuda nije lijep ko kad se na njega baci oko s Velikog Prologa, s one prve krivine prema Metkoviću.

Svaki put iznova, kad zastanem na Francuskoj cesti, prođu me srsi pred slikom rodnog grada. Svaki put iznova, očaran i egzaltiran, odlutam u neko drugo vrijeme, u prozračne mladenačke noći ispunjene blistavim prizorom hercegovačkog ljepotana, moga grada, koji niotkuda nije lijep ko kad se na njega baci oko s Velikog Prologa, s one prve krivine prema Metkoviću.

Bože, mislim u sebi, bio si milosrdan kad si projicirao ovu dolinu, i kad si odredio da se u njoj rodim. Uspori, zastani, stranče, i uživaj u ljepoti što se razastrla pred tobom. Uživaj dok joj se ne primakneš posve blizu, dok se nestvarna čarolija ne pretoči u stvarni čemer, dok blistavi prizor s Francuske ceste ne postane “izgoreni vagon”.

U omalenoj pograničnoj krčmi čija su se stakla tresla od zavraćanske gange, truseći mlaku pivu, čekao sam Stojana. Novine, one koje slove kao HDZ-ov bilten, služile su dvostruko: za rastjerivanje roja muha, i za povremeno čitanje.

S nevjericom sam zurio u naslov iznuđen iz teksta mlade kolegice, inače vrijedne stranačke aktivistice, iz kojeg bi se trebao iščitati sav predizborni jad i nemaštovitost ovdašnjih političkih aktera u predizborno vrijeme. Općina, dakle, traži od županije da joj povrati Duhansku stanicu, nekih 15-ak duluma u srcu grada. Tu bi se, ko đoja, gradila škola i “kulturni kompleks”.

A Duhanska je stanica, poštovani čitaoče, srce i duša Ljubuškoga, grada junaka ove priče. Tragičnog junaka doduše, ali ne bez izgleda da ozdravi. Jer, šest stoljeća povijesti ne može se tržiti, ne može se, unatoč silnim nastojanjima vlasti, prodati jedan grad. Duhanska je stanica, dakle, najegzaktnija slika HDZ-ove vlasti, najočitiji primjer neronovskog uživanja u paleži i pljački – ne zidina, ne silnih kvadrata, ne stoljetnih greda – nego simbola krvavih žuljeva i znoja ovdašnjeg stanovništva. Samo dvadeset metara od gradonačelnikovog prozora rušilo se znamenje grada, otimalo se, bespravno gradilo, arčilo i bahatilo.

Jedan je gradonačelnik Ljubuškoga, za sitan ćar, prodao Širokobriježanima titulu županijskog središta, drugi je otjerao Eronet iz Ljubuškoga, treći je “usrećio” čuvenu i nadaleko poznatu Vinariju... Previše bi prostora zauzelo nabrajanje. Svi su ljubuški načelnici, izuzevši kratki period čestitog Milana Šimića, radili kontra svoga grada. Što po stranačkom zadatku, što iz neznanja i nesposobnosti, što iz sveopćeg uvjerenja da načelnici jedino i služe da se “namire”...

Uvijek uz izgovor da je “došlo uputstvo iz Zagreba”, uvijek uz pozivanje na opskurne političare, na sumnjive zavičajne autoritete. Naravno, uz odsustvo bilo kakve odgovornosti, bilo kakve sankcije.

Kad je gorio jedan od magazina, pred zoru, kolega fotograf, pokojni Zoran Grizelj, vraćao se iz inozemstva, aparatom je ovjekovječio piromansku učinkovitost, i objavio istu. Policiju nikad nije zanimalo tko pali Duhansku stanicu, nju je žarko interesiralo otkud Grizelja u to doba, zašto je snimao. Čemu objava slike – na to je policija trošila energiju.

I sad bi oni vraćali Duhansku stanicu u svoje vlasništvo. Sad, kad joj se za trag ne zna, sad kad je, kao i cijeli grad, opterećena bankovnom hipotekom. Sad oni govore o “kulturnim kompleksima”, a dvadeset godina kulturni život Ljubuškoga počinje i završava na prološkim mačkarama. Ili će te “komplekse” pohoditi rigidne folk opajdare, ikone ovdašnje subkulture.

Ispod rečenog naslova, današnji gradonačelnik upozorava na to kako je na putu povratka Duhanske stanice pod skute majke Općine bilo “političkih zapreka”, a da je uočen i “niz nezakonitih radnji”. Kome on to govori? Meni, koji se ostatkom novina jedva uspijem obraniti od birtijskih muva? Jozanu, koji ništa ne radi godinama, samo upozorava na “nezakonite radnje”? Koja je to stranka pravila “političke zapreke”, tko je činio nezakonite čine, tko ih je detektirao, tko prijavio, a tko se oglušio?

Ali, današnjem načelniku najmanje je zamjeriti. Ono što on ima uza se – jalove pročelničke i savjetničke mišine, čitav ešalon usaljenih mediokriteta, buljuk neinventivnog i nesposobnog jada koji čeka penziju – dobro da nije miniralo gradske temelje. Dobro da je zgrada općine nauzgor!

Stiže Stojan. Star, oronuo. Sijeda se kosa prorijedila, spleskala. Nema više nemirne davičovske grive, nema "vjetra u kosi". Još jedino tanki, zmijski jezik neumorno palaca, ubada, laje...

- Sučim se ti baviš, ibogati!? Pa, ti nisi pri svojoj. Ja više niti iđem glasat, nitili me stranke tangiraju. Evo, pogledaj: Ima u nas, u Ljubuškom, jedan vijećnik, nakav Vizentaner, promino tri stranke u jednom mandatu. Ej, tri stranke, tri ti boga, čuješ li ti šta ja govorim? I ja da mu iđem glasat, ja da slušam ta naprdivanja...?

Pokažem mu novinski naslov.

- Eeeee, ne mere to tako, nije to jednostavno vratit. Moja komšinica Galuša radila je 34 godine u Duvanjskoj, triba njoj prija dat dionice, unda se općina namirivat. E, bogatiiii...

Mala, dar nam bocu blatine... I šta imaš za mezu... Ja, ja, more, more...

Nailazi Ivan, sveprisutni čaršijski lik koji ne priznaje kampanjske marifetluke kojima nas tuku pred svake izbore. On, naime, nije dopustio postavljanje ivičnjaka u pravcu svojega posjeda na gradskoj obilaznici, pobijedio je, kaže, mazlume i neznalice, i zato prima čestitke od posljednjih gostiju pogranične prčvarnice. Redaju se butelje.

Fajrunt. Ne da mi se kući, molim Stojana da me odveze nazad, na Francusku cestu. Da još jednom bacim oko na neworleanska svjetla, na ljepotu koju je vlast samo osakatila, ne i dokrajčila.

Prestaje me progoniti Duhanska stanica. Aktualiziranje njenog “povratka kući” svejedno je predizborna žvakaća guma koja će se najesen ispljunuti i zaboraviti. Ne mislim o poluugašenom nogometnom klubu, o sasušenoj travi na stadionu, o urušenoj kino dvorani, o ruglu Staroga hotela, o neometenim ulicama, o ruiniranoj Vinariji, o korovu u koji je zarasla Platnara, o šupljikavom krovu sportske dvorane, o presahloj Gujisti.

Dalmacija je, zaista, zemlja privilegija. Jedna od njih je i veličanstveni pogled na Ljubuški. Moj rodni grad!

ljubuski-pohled-zhora

 

 

 

Ne propustite