Zakonodavstvo (i politika) u službi očuvanja sistemske korupcije
Sistemska korupcija koja je dobrano nagrizla Bosnu i Hercegovinu i koja je sastavni dio dvodecenijske svakodnevnice, definira se kao rezultat osobitosti određenog sistema koji u cilju svog održanja ili drugih egzistencijalnih razloga ne bira metode i sredstva autonomnog funkcioniranja. Drugim riječima, moglo bi se kazati da je u stvari kriminal i prateći milje sveprisutan u Bosni i Hercegovini uobličio sebi svojstven sistem s kojim će imati najmanje problema. Ovo slobodno možete tumačiti i obrnuto, suština će ostati ista. Govorićemo opet o sistemskoj korupciji.
O toj, rukom neopipljivoj bosanskohercegovačkoj pošasti, govore i brojne studije i istraživanja koja iznova u praksi dobijaju svježe primjere. Tako je američki senator Roger Wicker, kopredsjedavajući utjecajne Američke Helsinške komisije, početkom februara ove godine izazvao ozbiljne reakcije nakon što je u pismu koje je poslao državnom sekretaru SAD, Johnu Kerryju, ukazao na izrazitu korupciju među visokopozicioniranim političarima u Bosni i Hercegovini. Praktično, Wicker je samo potvrdio ono što svaki građanin ove zemlje zna, i sa čim se suočava.
Opet, rješenje, ili ako hoćete pomake u borbi protiv sistemske korupcije nemoguće jeočekivati od međunarodnih zvaničnika. Međutim, vrijedi podsjetiti na itekako konstruktivan prijedlog Wickera, koji je u pismu Kerryju zatražio kaznu za takve političare i predložio njihovu zabranu ulaska u Sjedinjene Američke Države kao i zamrzavanje sredstava. I njima, i onima koji ih podržavaju. Naravno da bi spisak, u tom slučaju, postao prevelik da stane na stranice deblje knjige. Jer, što su veći monopol, diskrecija i politički (samo)interes, a manja odgovornost, korupcija je veća. Vrijedi i obrnuto, što su manji monopol, diskrecija i politički (samo)interes, a odgovornost veća, korupcija je manja.
Polako dolazimo do suštine i paralele koju na ovom mjestu vrijedi povući. Na šta bi ličio sistem i kakve bi razmjere poprimila sistemska korupcija ukoliko, recimo, bude usvojen na vrat, na nos, predloženi Zakon o igrama na sreću. Osnovni kritrerij koji je vjetar u leđa korupciji o kojoj pišemo – monopol -.bio bi zadovoljen na način da bi Lutrija i njen inostrani partner Novomatic, usvajanjem tog zakona, „zagospodarili“ ovdašnjim prostorom. Podsjećamo, takvo zakonsko rješenje za koje se zdušno, tvrdoglavo i beskompromisno zalaže Amir Zukić, zastupnik SDA u PD Federacije BiH, ne nudeći zauzvrat iole ozbiljnu argumentaciju, naprosto bi, osim donošenja negativnih fiskalnih učinaka na svim razinama, gašenja domaćih priređivača igara na sreću, tjeranja više od 5500 uposlenih na ulicu, širom otvorilo vrata za dodatno izvlačenje novca (u vrećama) iz BiH.
To bi proizašlo iz monopola koji bi imala Lutrija BiH i njen inostrani partner. Priznaćete, previsoka je to cijena koju bi - jedno društvo u tranziciji, što bosansko-hercegovačko i jeste – platilo. O svim pratećim pojavama, proizašlim iz mogućeg gašenja domaćih priređivača igara na sreću već smo govorili.Ali, vrijedi podsjetiti kako bi između ostalog, to proizvelo rast klađenja na crno, dodatni upliv internetskih kladionica i sive ekonomiješto bi neumitno dovelo do slabljenja ionako „tankog“ budžeta. Iz dijela navedenog, sistemska korupcija u svojoj prvobitnoj definiciji savršeno pristaje uz prijedlog novog Zakona o igrama na sreću, i upravo zbog toga je isti taj zakon itekako opasan i štetan.